Tužna životna priča Amira Hadžića!

Koristim BH Telecom mrežu na svom mobitelu tako da imam ovu opciju fun tarifa koja služi za duge noćne razgovore pa tako moja djevojka i ja skoro svaku noć, legnemo, ja nabacim slušalice a ona me stavi na zvučnik i tako pričamo po 5-6 sati, sve do jutra, i sinoć baš nešto pričamo pa smo se uhvatili na trenutak teme – Dom za nezbrinutu djecu u Tuzli.Ne znam koliko ljudi to zna, znaju mnogi al vaš takozvani “Wiissttaa” je proveo oko dvije godine i devet mjeseci u tom Domu iz razloga jer su ga napustili roditelji. Priča o toj ustanovi ima svoj dio u životu, ti si kralj i legenda ako ostaneš normalan nakon što izađeš iz te ustanove a u nastavku ćete saznati i zašto.Ne sjećam se tačno ali ja sam završio u tom domu jer su me roditelji napustili, ne brinite se nije meni problem pričati o tome niti je moja sramota niti moja zasluga zbog tog, znate i sami da ja nemam dlake na jeziku tako da ono, opušteno… Dakle, tu sam završio zbog roditelja, naime sve im je oprošteno jer ja nisam zlopamtilo ali čovjek se u takvoj situaciji mnogo noći isplače sam sa sobom misleći na njih dvoje i pitajući se za koji kurac ste se jebavali ako niste planirali držati sa sobom jedno jedino dijete, i kako vi kao živa ljudska bića sa osjećajima možete sa svojim sopstvenim rukama to uraditi svom djetetu, još nedužnom djetetu od 12-13 godina, ali otom potom, kao što rekoh sve je oprošteno ne možeš roditeljima ništa zamjeriti.

Nakon što sam došao gore odmah isti dan, dobro se sjećam, osjetio sam neku nelagodu jer se nalazim tu, sve je bilo tako sivo, prazno životom, prazno ljepotom, nedostajalo je sve što se zvalo sretnim. Kroz neko vrijeme sam shvatio da se tu niko ne smije, tu nema razloga za smijeh, tu nema razloga za sreću, u toj ustanovi su sva djeca bila zlostavljana maltretirana na najveći mučenički način. Shvatiš da si odjednom došao živjeti među divljake, drogeraše, alkoholičare, takozvane gradske seljačine, one has-seljačine što bi rek’o narod.

Život je odjednom postao siv, sve oko mene je bilo sivo, mogu reći da sam skoro tri godine bio daltonista za život. Stalno sam imao osjećaj da je u Tuzli konstantno padala kiša, neka prljava kiša koja nije prestajala danima. Ta kiša nije stvarno padala ali je padala u mojoj glavi i u mojim mislima. Kao malom meni su kilometri bili više nego što su mi danas, bili su mi nekako veći pa sam imao osjećaj da su moj otac i mama na kraju svijeta, dosta puta sam poželio da legnem na onaj veliki mehki nenin jastuk a da ona legne na drugu stranu one stare sećije i da mi priča o mom djedu dok je bio momak i da sutra kad ustanem jedem one njene krompiruše i izađem vani da se igram autića i trčim kroz lijepu travu sa drugarima kako sam to nekada znao ali to je bila samo moja mašta, ništa od toga nije bilo to samo neki nepoznati istetovirani, ružni likovi koji su mi ulijevali strah i ambivalentnost prema svemu…

Dani su prolazili a ja sam vremenom shvatao gdje se zapravo nalazim, pušenje cigareta oko mene je postala svakodnevnica ali mi je smiješna stvar to da nisam postao pušač dok sam bio u tom domu već sam prvu cigaretu zapalio dosta kasnije nakon što sam se vratio iz Tuzle u svoje rodno mjesto, to mi je onako malo čudno, ali dobro…Sjećam se dobro svih likova koji su se nalazili u toj ustanovi, sjećam se dobro svega što sam svojim očima vidio i svojim tijelom doživio nažalost. Ja se usitinu pitam kako je moguće da sam sve to doživio a da sam na kraju ipak ostao psiho-fizički normalan bez posljedica, mnogi ljudi bi tu potpuno poludjeli, možda stekli neke velike strahove i fobije a ja nisam, ne znam zašto.Teško je kada svojim očima morate gledati kako debil od 20 godina bukvalno siluje djevojčicu od 8-9 godina, ulaziš u svoju sobu navečer da legneš da spavaš i gledaš golog, oznojenog paćenika kako se nadvio nad jadnim nedužnim djetetom od par godina i kako je doslovno siluje. Ne smiješ ništa da mu kažeš, ne možeš ništa da uradiš povodom toga jer si i ti malac od 13 godina. Možeš samo da produžiš do svog jebenog kreveta koji više liči na napušteni kombi nego na krevet i da legneš i slušaš slabašne jauke te djevojčice koja plače od bolova ali ne može mu ništa a ne smije nikom ni da prijavi to a ne smiješ ni ti jer znaš da ti slijedi dobrih par sati maltretiranja, ali nije to ono kad te kod kuće otac istuče prutem da bi te naučio pameti, nije to ona šamarčina od oca jer si dobio dvije jedinice u školi, ne, ne prijatelju, čućeš u nastavku torturu.

Stojiš ti normalno, uspravno, podigneš ruke prema plafonu i sastaviš ih, zatim te drkadžija i siledžija uhvati za ruke a dole te svojom nogom “pokosi” prema naprijed a ruke i tvoju težinu povuče prema nazad tako da automatski padneš u nesvijest nakon što velikom brzinom udariš glavom i leđima od beton ili parket. Zatim te jednom rukom uzme za majicu a drugom rukom za gaće, podigne iznad svoje glave i baca te od zid a nakon što se razbiješ od zid padaš na pod pa se slomiš i od pod. Ti si naravno već 80% bez svijesti i gutaš vlastitu pljuvačku i vlastitu krv. Gutao bi i sopstvene suze ali ti ne plačeš, postoje bolovi zbog kojih plačeš a ovo nisu ti bolovi, ovo su bolovi koji ti izbijaju vazduh iz pluća, ovo su bolovi od kojih samo izdahuješ svakih par sekundi i iskolačiš oči kao da ti kožu gule. Možda bi kasnije i zaplakao ali ne smiješ jer ako zaplačeš slijedi nova tura maltretiranja a vjerujte ta sljedeća je pet puta gora od ovog gore nabrojanog. Zatim nakon što si se srušio na pod i tiho jecaš, jecao bi ti više ali nemaš zraka, nemaš snage, tad na red dolazi par đonova u stomak a te cipele su težina mog života, te cipele su bile mnogo teške, kažem nije to onaj šamar od oca kod kuće zbog sitnih nestašluka dječijih.

Nakon što si primio seriju udaraca u stomak i u leđa, ako imaš sreće, pazi ako imaš sreće, tip koji te maltretira te neće podignuti na stol pa ti počet stavljati prste u oči dok te ne zaboli centar mozga, vjerujte da doslovno znam kakav je osjećaj kad te boli centar mozga.

Ako imaš sreće, ali samo ako imaš sreće, moći ćeš na miru da jedeš onaj kuhani kupus koji doslovno smrdi ali ti ga cijeniš jer je to jedino što ti daju da jedeš, dakle ako imaš sreće moći ćeš na miru da pojedeš svoj smrdljivi kuhani kupus bez da te pogodi željezna tacna i napravi ti ranu na licu proreza od 5 centimetara i da se za par sekundi nađeš na podu što zbog šoka što zbog lokve krvi koja se nalazi oko tebe.

Ukoliko želiš nešto normalno da pojedeš moraš ukrasti nečiji mobitel pa ga prodati da bi kupio sebi pristojan sendvič. Ukoliko želiš da izbjegneš maltretiranje i da mirno spavaš moraš da pobjegneš u neki Tuzlanski park i da spavaš vani i na klupama ali ne možeš da zaspiš jer ti je zima i brineš da ne naiđe neki manijak druge vrste pa de ne maltretira i on.

Ponekad, nakon što nekim čudom uspiješ zaspati u krevetu u domu, probudiš se u gluho doba noći a iznad tebe stoji lik koji ti je stavio četiri cigarete između nožnih prstiju koje su već odavno zapaljene i dogorijevaju do tvog stopala. Polako počinješ osjećati kako ti je vrelo po stopalima ali ne smiješ da kažeš riječ jer ako zucneš dobit ćeš takav bokser u po face da ćeš osjetiti svoje kosti lubanje na koži obraza a to vjerujte nije nimalo lijepo. Izgoreni tabani su ono sa čim ćeš živjeti do kraja svog života ako preživiš naravno. Koža se reinkarnira ali uvijek osjećaš pomalo promjenu vremena.

Sjećam se jednog događaja koji naravno nikada neću zaboraviti. Skupila se trojica siledžija, odnekle su nabavili veliki metak, valjda od lovačke puške stavili ga na zidić na balkonu i mene zatvorili na balkon a oko metka zapalili vatru. Kao što i sami znate zagrijavanje metka će dovesti do eksplozije istog a ja to nisam znao samo sam stao u ćošak i gledao njih kako se smiju. Metak je najednom eksplodirao i valjda geleri, ne znam, su se razletjeli po balkonu a njih dvadesetak su se zabili u moje tijelo i lice a njihovo sagorijevanje je dovelo do rana na licu koje su izgledale kao bubuljice, tada sam ja volio da su to bile bubuljice ali nisu. Morao sam priznati da sam ja zapalio metak jer me kao “interesovalo” da li će se metak istopiti. Žene koje su radile tu su “popušile” priču da sam ja zapalio metak iz radoznalosti a morao sam to priznati da ne bih dobio dodatni tretman ali ne onaj hotelski već onaj logoraški.

Mogu vam sa sigurnošću tvrditi da u tom domu nije postojala ženska osoba koja nije bila ili silovana ili fizički maltretirana ili prisiljena na seks a čak mislim i za onog “kosonju” koji je tu bio sa svojom sestrom da je jebao sopstvenu sestru i dan danas to mislim i misliću to do kraja života i uvjeren sam u to, nebitno je ime kosonje a da vam pravo kažem i ne sjećam ga se, mislim imena a kosonje se dobro sjećam, majku u pičku mu jebem da mu jebem ja…

Što se tiče hrane kao što rekoh prethodno nije bila ništa posebno ali bio si sretan ako je uspiješ ikako pojesti, ako ti ne bude oduzeta od tih divljaka i paćenika i zaostalih morona, drogeraša, alkoholičara, siledžija i svih drugih tipova bjelosvjetskih ološa.

Jednom sam imao i jednu djevojku u Tuzli, moja prva nazovimo djevojka, to je tad ono početno dječije, simpatije i ovo i ono i vidiš ti to, ja tada nisam poznavao ni šta je nacionalizam, šta je Bošnjak i Srbin i Hrvat. Ona se zvala Tamara Tomić i bila je katolkinja, valjda Hrvatica, nisam znao ni šta je katolik ni šta je vjera, bolio me kurac za to, to je bila informacija koja nije bila poznata mome mozgu a svega toga se sjećam jer znam kako se ona prelijepo oblačila a ja izgledao kao neki klošar u onoj smeđoj jaki na kojoj je otpalo jedno dugme pa sam stalno to skrivao da ona ne vidi a znam da je vidjela, a izgledao sam tako jer ništa drugo nisam imao za obući… Valjda je to razlog što sam uradio bilo koju humanitarnu akciju…

Najsretniji dani moga života bili su kada dođe onaj jedan vikend u 3 mjeseca da mogu otići kući svojoj neni da jedem njenu hranu koja je za mene najbolja i najslađa na svijetu i da mogu da zaspim u mirišljavom krevetu pod mirišljavim jorganom i na mirišljavom jastuku bez straha da će me neko maltretirati.

Danas i sama pomisao da krenem prema Tuzli u meni stvara osjećaj nelagode, Tuzla je za mene crnobijeli grad bez smijeha i bez sreće. Svim Tuzlacima svaka čast, mnogi od njih su imali normalan život, kompletno normalno djetinjstvo, sve normalno oko sebe i oni nisu proživjeli sve ovo, njima je Tuzla draga i sveta i svaka čast na tome jer i meni je moje mjesto najljepše na svijetu ali ja samo želim da povraćam kada krenem u Tuzlu, kada pomislim na Tuzlu.

Danas taj dom izgleda kao neko oronulo propalo mjesto, drveće omamljuje neki vjetar stalno, ona stabla i ono drveće je mrtvo, zgrada izgleda loše i ona je za mene također crnobijela. Prozori izgledaju prljavo, sa balkona opada malter, dječije igralište izgleda kao da je u njemu počinjen masakr i sva ta slika je možda samo u mojim očima ali kada prođem kroz to mjesto ili kada samo pomislim na to imam osjećaj da ću da se srušim, da padnem u nesvijest, osjećam mučninu, ne želim više nikada da dođem u Tuzlu…

Znate li vi zbog čega se sve ovo dešavalo? Odgovor je – BEZ RAZLOGA, maltretiran si bez razloga, silovana si bez razloga, nije ti dozvoljeno da jedeš bez razloga, imaš život ko kurac bez razloga, moraš da spavaš vani bez razloga, moraš da kradeš da bi jeo nešto normalno ali kradeš bez razloga s druge strane.
Sve ovo se dešavalo samo zato jer su oni snažniji od tebe, jer su oni delikventi 21. vijeka, divljaci, seljačine, mamlazi, debili, bolesnici, paćenici, maloumnici, zapravo nisu maloumnici, sasvim su psiho-fizički normalni ali se ponašaju kao maloumnici…

Zato ja mrzim ove pojedine drkadžije u svom okruženju koji mi pričaju kako su oni prošli nešto, kako su oni prošli težak život, kako sam ja dijete koje nemam pojma ni o čemu a oni znaju sve i popili su svu pamet svijeta, seru o tome kako oni znaju šta je težak život, kako niko nije prošao sve ono što su oni prošli, dijele neke savjete na osnovu svojih događaja, zasigurno nekih sitnih događaja kao što je onaj šamar od oca koji sam spomenuo zbog dvije jedinice u školi, to su njihovi “strašni” doživljaji.
Mislite da ja volim to što oni nisu prošli sve ovo nego sam ja pa ja njima o tom treba da pričam a ne oni meni, mislite da ja ne bi volio da sam sa roditeljima, da igram igrice na računaru, da mi je najveća briga to što moja grafička kartica ne može podržati neku igricu pa tražim od oca da mi kupi novu, zar sad mislite da je meni najveći događaj to što ja imam 46 hiljada fanova na jebenom Facebooku, zar sad mislite da je Amir Hadžić neki nafurani tip sa interneta zbog jebenih lajkova, jebo li ti lajk maminu rupu.

Svi ovi likovi koji su vršili torturu na meni i na ostalim i na djevojčicama i djevojkama, svi oni su se danas razbježali negdje po svijetu, imaju neke svoje poslove bave se svojim malim životima, možda se i ne sjećaju onog lika kojeg su maltretirali, možda se i ne sjećaju onog lika koji je zbog tih maltretiranja ostao bez svojih vlastitih zubi, koji je gutao vlastitu krv u teškim mukama sa tek 12-13 godina, možda se ne sjećaju ali taj se lik po imenu Amir Hadžić dobro sjeća njih i ima nešto da im kaže…

Zbog vas sam se upisao u kung-fu školu, zbog vas sam dvije godine učio borilačke vještine i slušao trenera vrlo pažljivo. Zbog vas sam osvojio drugo mjesto na kantonalnom takmičenju borilačkih vještina, zbog vas sam osvojio treće mjesto na državnom takmičenju borilačkih vještina. Zbog vas sam gotovo skroz izgubio osjećaj bolova kada me neko udari, vi ste me naučili da mi postane svejedno oduzeti čovjeku život u samoodbrani, sada kada sam odrastao i dobio veću životnu snagu sada imam izrazito neopisivu želju da nekog od vas “frajera” i siledžija negdje u putu sretnem.

Možda, kažem možda se vi mene i ne sjećate ali mogu da vam zasigurno obećam jednu stvar, trenutno nemam blage veze gdje se koji od vas nalazi a iskreno me i ne zanima ali ako do nekog od vas dođe ovaj moj članak i pročitate ovu moju javnu ispovijest, obećavam vam da ako ikada, igdje, sretnem bilo koga od vas neka vam je dragi Allah dž.š. i Muhammed s.a.w.s a čak i Isus na pomoći. Znači bukvalno i doslovno i nimalo metaforički; polomit ću vam svaku moguću kost koju jedna živa sila poput čovjeka može drugom čovjeku polomiti. Neću stati dok vas ne učinim nepokretnim, neću stati dok ne budete gutali vlastitu krv i pljuvali vlastite zube jer vjerujte da u meni spava isti onaj osjećaj prema vama koji čovjek ima prema nekome ko mu kindapuje dijete a nakon što pretrpite istu onu torturu koju sam ja trpio i koju su trpili svi oni ostali mučenici, sam ću da odem do najbliže policijske stanice i sam sebe da prijavim te da ležim u zatvoru koliko god to bude potrebno, nije mi problem.

Dragi Bože, ti koji postojiš i ti koji jesi, samo ne dozvoli da se ikada sretnemo ako jednu stotinku voliš te ljude koje si stvorio jer ti i ja jedini znamo šta će zaista njima da se dogodi. Hvala unaprijed, amin!

A vi dragi moji čitaoci koji ste došli do kraja ovog članka, zahvaljujem vam se na čitanju i budite slobodni da podijelite ovu priču sa svima koji vam pričaju o nekim problemima u životu i o tome “šta su oni prošli” a ustvari znate da neprijebivo seru.

Mogu i za kraj da vam predstavim jednu osobu koja se prije nešto manje od godinu dana pojavila u mom životu, moju djevojku Hany Škrebo. Ne znam ja te riječi kojima bih vam opisao jedno takvo ljudsko biće ali ona je meni i moja djevojka i žena, prijatelj, drug, majka i otac, sestra i brat i moje drugo ja, ljepota provođenja vremena s njom je lijek koji stalno rado uzimam kako bih odlutao od stvarnosti i od sjećanja na sve te događaje koje bih volio da izbrišem, ona je ta koja me razumije i voli i koja je za mene najljepše i najdivnije ikada rođeno biće sa najmekšim i najslađim obraščićima i ručicama na svijetu. Ona je ta za koju ubijam bez sekunde razmišljanja i za koju radim bilo šta na ovoj planeti i na svim drugim planetama.

Vama još jednom hvala za čitanje i odvojeno vrijeme i sve najbolje u životu.