Odgledah večeras zatvaranje ZOI u Sočiju. Mladost, radost, ljepota i zajedništvo. Godine kad sam rođen tako je bilo i u Sarajevu. Rodno mi Sarajevo bilo centar sportskog svijeta. I svi govorili o vedrini duha i veličini srca bosanskog čovjeka.
Prije nego bi i progovorili, naučili smo raspoznavati lik maskote OI Vučka. I tako u cijeloj zemlji. Bili ponosni, preponosni. A o Sarajevu se pričalo samo u superlativima. Djetinjstvo malih Bosančerosa bi lijepo, ali ne potraja dugo.
I dogodi se što se dogodilo. O Sarajevu se opet priča. Tada osmogodišnjaku ništa mi nije jasno. Pitam roditelje. Vidim, nije jasno ni njima. Daju odgovore za koje misle da su meni djetetu najprihvatljiviji. I progura se nekako to vrijeme. Rane na mladim dušama zacjeljuju brzo, nisi svjestan da i ožiljci mogu biti bolni. Gledaš svoje roditelje i njihove vršnjake prerano ostarjele, vidiš da nisu oni od prije, ali nije ti to ni važno previše. Misliš, godine su učinile svoje, misliš život će postati normalan.
Družiš se, nastavljaš školovanje, još uvijek ti nije jasno zašto se zbilo sve što se zbilo, zašto se dijelimo na nas i njih, zašto se o istim događajima govori i piše različito kao da sudionici nisu bili isti. Ali mladost, k’o mladost, nije te previše briga. Roditelji su radili pa se živjelo skoro normalno. Vjerovalo se u bolje sutra. I tako godinama. A ono nikako da dođe. Počinješ sumnjati, a onda si skoro i uvjeren da neće ni doći. A vidiš opet, ni ovako ne može.
I o Sarajevu se opet priča. Ljudi na ulicama kao i neke, ne tako davne godine. Znao sam da će do ovoga doći. Znali su to svi koji su htjeli znati. I opet mi ništa nije jasno. Imam previše godina da bih od drugih tražio odgovor. Sada bih trebao znati. A ja ne znam!
Znam samo da su ljudi na ulicama zato što im nije dobro. Znam da bih bio s njima da sam tamo. Znam da na ulicama nije samo jedan narod. Znam i da svi mladi nisu huligani, kako ih se naziva. Znam i da je samo jedna ljudski život vrjedniji od bilo čega materijalnog. Toliko tih znam, a ja opet ništa ne znam. Vidim, ne znaju ni oni mnogo pametniji od mene. Koliko li samo moraju biti pametni oni koji nas preko medija bombardiraju svojim odgovorima i objašnjenjima o svemu što se događa. I opet se ponavlja ono već doživljeno, o istom događaju potpuno različiti odgovori.
Pripadam ogromnoj većini koja se «nije snašla». Što s takvima? Je li moguće da smo svi lijeni, neobrazovani, glupi. Sudeći prema broju onih koji se nisu snašli, ispadosmo najgluplji narod na svijetu.
Postoje u masi sigurno i oni koji su nečije marionete, a netko iz pozadine mudro povlači konce. Bilo je i onog što nije trebalo biti, ali nije vrijedno spomena u odnosu na važnost onoga zbog čega su ljudi na ulicama. Govori se i o brutalnosti policije, a meni nešto žao i njih. Većina sigurno suosjeća s prosvjednicima, ali tko se danas usuđuje rizikovati posao, ma koliko bio plaćen.
Je li moguće da su svi koji se bave politikom loši ljudi?! Ima sigurno i onih koji ovom narodu žele dobro, ali kako ih prepoznati.
Tisuću pitanja na koja nemam odgovore. Čudi me nešto, kako to da studenata nema na ulicama Je li moguće da im je dobro? Ili je beznađe toliko pa misle da se ništa ne može promijeniti.
Potonem nekada tako i očajan sam što ne znam što učiniti. A onda me neuništiv duh bosanskog čovjeka povuče pa se počnem ponovo nadati.
Izvor:Senzacija.ba/e-turneja.com
