Kako je lijepo biti mlad i živjeti u zabludi (a da je nisi svjestan)! Samo da nije odrastanja uz tresak s oblaka, kad shvatiš da si bio u krivu, a nisi dovoljno ni odrastao, ni mudar da priznaš svoje mladenačke zablude, pa sve bude još bolnije.
Jedna od njih je i želja za što ranijim odlaskom iz roditeljskog doma. Misli čovjek (čuj, čovjek, s petnaest godina) kako će puno bolje organizirati život, nego što su to činili njegovi roditelji. Pametan, prepametan, misliš imat ćeš svoj mir (kao da ti ga je netko prije uskraćivao), svoj svijet, navike… Moći ćeš cijeli dan provoditi u pidžami, bacati čarape gdje hoćeš, jesti iz šerpe, ne prati kadu za sobom…glupost do gluposti!
Još kao srednjoškolac, prvi put sam otišao od kuće. Tada nisam znao što to znači, zašto me roditelji zovu više puta dnevno, provjeravaju svaki moj korak (tada sam to tako tumačio), i upozoravaju na banalne stvari. Ne prođe puno vremena, a ja počnem shvaćati da ništa nije onako kako sam naivno želio i zamišljao. Shvatim da sam podstanar, a svi s tim iskustvom, znaju što to znači.
Nema glasnog puštanja glazbe, dovođenja prijatelja, kasnih dolazaka, korištenja kupatila do mile volje. Nema ni razbacivanja garderobe, ni ljenčarenja u pidžami, a sve popraćeno svakodnevnim korištenjem usisivača i krpe za prašinu. Nema veze što ti se ne radi, važno je da «gazda» ne vidi neurednu sobu. O bilo kakvoj privatnosti da i ne govorim. Koliko sam samo puta u tim godinama poželio da mama otvori vrata sobe i još s vrata zagalami što mi je neuredno. Tada još ne shvaćam, ali počinjem, što znači svoj dom.
Sve je bilo podnošljivo jer sam kući mogao odlaziti skoro za svaki vikend.
Slijedi odrastanje, ne mogu reći i zrelost. Odlazim na studij, u drag mi grad, ali daleko od mjesta prebivališta i roditelja. I ponovo u podstanarstvo. Sada je sve na meni, od osposobljavanja podstanarske sobice da se u njoj uopće može prebivati, do brige o svemu što su prije činili drugi.
Sve češće mi počinju nedostajati sitnice, koje su moj dom činile samo mojim. Rijetke odlaske kući koristim da bih svaki put ponio nešto što će me podsjećati na dom.
Pošteno govoreći, imao sam i sreće. Sve vrijeme studiranja proveo sam u istom sobičku. Vlasnik je bio dobričina, koji je imao razumijevanje za moje, ne baš uvijek primjereno ponašanje. Nažalost, znao sam mnoge, a i danas znam, kojima podstanarstvo zagorčava život.
I kasnije sam, iz raznih razloga, još nekoliko puta bio podstanar. Iskustva su različita i ne bih želio da se ponove.
Trenutno sam u obiteljskom domu i mislim da ga sada znam cijeniti. Ipak, želja mi je stvoriti svoj dom, u godinama sam kada se dom stvara. Bolno sam svjestan da su mi šanse za to, kao i većini mojih vršnjaka, minimalne. Podstanarska iskustva nikako ne bih želio ponoviti.
A opet, tko zna, možda jednoga dana…
Izvor:Senzacija.ba/e-turneja.com
