Proljeće je napokon došlo, ptice su cvrkutale.Prve visibabe i jogorčevine su iz zemlje izlazile, raširenih latica probuđene nakon dugog sna.
Nakon duge zime ljudima se vratio osmjeh na lice.Djeca trčkaraju ulicama i parkovima.Stari deda sjedi na klupi u parku, kao da čeka nekoga.Par metara od njega mladi par šeće držeći se za ruku i u zanosu kao da je cjeli svjet njihov.
U zraku se osjeća ta promjena, osjeti se ta pozitiva, osmjeh, sreca i sve ostalo što sunce donese posle teške i hladne zime.
Sjedim na terasi obasjan suncem i razmišljam o godinama iza mene.Mislim si koliko je samo vremena prošlo, koliko sam hladni zimi poslao u zaborav, koliko sam se puta radovao svakom proljeću da sad i nadao se da nosi nešto što prošla nisu.
Razmišljam o prošlosti, jer zbog svega lošega u njoj, strah me je da razmišaljm previše o budućnosti i svemu onom što bi me tamo moglo da čeka.
Imam ciljeve, mnoge ambicije, velike snove, ali zbog svega lošega od prije iz te prošlosti, više ne vjerujem u dobru budućnost, dobre ljude i odane prijatelje. Ali ipak u podsvjesti kao i svaki čovjek nadam se i razmišljam o tome što mi nosi ovo proljeće, da li će možda ono biti bolje od predhodnih, da li će biti bolje od ove hladne zime koja je za nama .
U razmišljanju mi prođe skoro cjeli dan i dok se sunce i dalje igra na nebu s par oblaka, djeca se i dalje igraju na ulici, deda još sjedi na klupi, a one dvije zaljubljene duše su mi se negdje izgubile iz vidika, sretni i nasmijani, odšetali su držeći se za ruke.
Sjedim na terasi i uživam u ovom zaista prekrasnom danu i njegovim poslednjim zracima sunca koje obasjava ovaj prelijep grad, grad mira i dobrih ljudi, grad s prekrasnom pričom, sa šarolikim malim i prelijepim ulicama koje odišu takvim šarmom i ljepotom da je teško ne doći u njega a da vam ne ostane u lepom sjećanju.
I dok sam ja uživao u prvom danu proljeća, ovaj prekrasni dan je prolazio, sunce je otišlo na zasluženi odmor, djeca koja su se cjeli dan igrali u parku i na ulici su sa osmjehom zaspala.A mjesec… eh taj mjesec, večeras sjaji kao nikad prije, svaki dio grada je obasjan, svaka ulica bilsta.
Na kraju i mene san lagano hvata, pogledam još jednom u nebo i imam osjećaj kao da mi se mjesec smješka i govori: “opusti se ovo je tvoje proljeće”.
