Kao i svako večer zaspao sam sa planovima šta i kako sutra, što ću da radim, gdje da idem, sa kim ću kafu da popijem.
Ali ova večer je bila drugačija. Ova noć je bila zadnja noć koju sam doživio. Zadnji put udahnuo i poslednji put izdahnuo, a da toga nisam bio ni svjestan.
Ujutro sam otvorio oči ali nisam ustao, nisam ništa rekao, pogledao sam kraj sebe i vidio svoje tjelo koje leži u krevetu, a ja stojim nad njim.
“Ustaj čoveče”govorio sam sam sebi, što se događa.Počeo sam da tresem sam sebe, da budim samog sebe ali ne ide, i onda počinješ da shvaćaš što se dešava, počinješ da budeš svjestan toga što ti se dogodilo.
U tom trenutku u moju sobu ulazi prijatelj, ne sluti ništa zove me da ustanem,da je vreme da idemo na faks.
Ne odazivam se, prilazi bliže trese me ne reagujem, provjerava mi puls nemam ga. Pada u nesvjest i posle minut-dva dolazi sebi, Vidio sam da plače i traži mobitel zove hitnu.I dalje plače ne vjeruje što se dešava.
Policija je tu, hitna pomoć može samo da konstatuje smrt, pitaju ga da li imam koga tu, odgovara da ne, ali ima broj od moje mame, treba da joj se javi što se dogodilo.
“Nemoj to raditi brate moj, nemoj” pokušavam da mu kažem, iako znam da me niko ne čuje.
Ne možes mojoj mami reći da je ostala bez sina, pa ta krhka žena će da se slomi od tuge i bola.I dok pokušavam da doprem do njega iako znam da je nemoguće, na um mi padaju dvije stvari.
Prva je da nikad više neću zagrliti roditelje, da im neću reći koliko ih ustvari volim. Neću im stići reći da sam imao najbolje roditelje na svjetu. A druga je da ostavljam neke nedovršne stvari tu, neke rječi koje nisam trebao reći a rekao sam, neka djela uradio a nisam trebao.Curi koja mi se sviđala nisam rekao da je volim, prijatelje sam iznevjerio, ali sada je kasno za sve znam.
Ništa se ne događa onako kako mi želimo nego onako kako je suđeno,često mi je mama govorila.
O kako si bila u pravu ti mudra ženo, ti koja si mi davala najbolje savjete, ti koja si noćima brinula o meni kad sam bolestan bio, a ja sam uvjek odlagao da ti kažem koliko te volim, koliko te cjenim.
Čuo sam mamin plač kad joj je rekao da me više nema, čuo sam sestrin jecaj u pozadini,nisu mogli da vjeruju da me više nema.
Nakon dana provedenog u mrtvačnici, došli su mi prijatelji s faksa da me vide zadnji put, i mnogi od njih su plakali, mnogima sam već tada nedostajao.I vidio sam da sam ustvari bio voljen i više nego sam zaslužio, jer nisam bio dobar prema svima a čak i ti prema kojima sam bilo zao, su bili tu. Došao je trenutak da krenem za svoj rodni kraj o kojem sam uvjek s ponosom pričao svugdje gdje sam bio, ali ovaj put nisam se radovao. Nisam uzeo ništa mami da je obradujem kao uvjek nekom sitnicom, čisto da vidim taj osmjeh na licu te starice koja je bila najbolja mama na svjetu.
Obukli su me svečeno kao da idem na svadbu koju nikad imati neću, imao sam čak i svog osobnog vozača, ali ovo je prvi put da se ne radujem što idem kući.
Došao sam kući, a na vratima sam vidio mamu koja se gušila u suzama i jecaju.Htjeo sam da je zagrlim, da joj kažem da ne bude tužna, da je volim ali nije me čula, niko nije.
Došao je i taj dan, dan moje dženaze(sahrane). Obitelj vidim po zadnji put.Svi su tu, dosta je ljudi i koje ne znam, većina prijatelja je došla, čak i moj najbolji prijatelj iz djetinstva sa kojim nisam pričao 10 godina i on je tu. Svi su tu čak i ona cura koju sam ludo volio ali nisam ima hrabrosti da joj kažem sve što sam osjećao prema njoj.I tako uplakana i tužna bila je najlepša cura koju sam video.
Hodža je nesto pričao ali ga nisam niti slušao niti gledao.Gledao sam majku u suzama, oca kojeg nikad nisam vidio da plače, plakao je kao malo djete, htjeo sam da ih zagrlim oboje ali nisam mogao.
Uzeli su me i ponjeli ka mojoj novoj “vječnoj kuci”.Zadnji put sam prošetao putem moje mladosti, dok gledam sve te ljude koji su to zbog mene da me isprate zadnji put. I dok su me na tabutu nosli pokušavao sam da se probudim, da kažem da sam živ da ne rade to, ali uzalud.
Spustili su me u mezar i počeli da posipaju zemljom po meni.I dalje sam pokušavao da se probudim ali nisam mogao.
Nakon nekog vremena ostao sam sam, plakao sam iako mrtvi ne plaču, žalio sam za svime što sam učinio a nisma trebao i za svim onim što sam htjeo a nisam uradio.
Sve do tog trenutka sam mislio da je sve to samo ružan san, da ću se probuditi, ali tad sam shvatio da nema nazad.Moje vrjeme je prošlo i došlo je vrjeme kad treba polagati račune za sve učinjeno na ovom svjetu…..
Jasmin.T/E-Turneja.com
