Šta je to toliko opčinjavajuće u vezi Facebook-a, pa nema više druženja in vivo? Nema ga nikako. Nema ga nikako sem subotom uvečer, jer da momci i cure ne izađu u kafanu subotom uvečer, e to bi stvarno više bio idiotluk.
PIŠE: NEDIM KAPIDŽIĆ
Druženje in vivo zamijenilo je druženje in ‘virtuelo’, pri čemu svi mi koji ga upražnjavamo gubimo pojam o stvarnim ljudima, što se kaže od krvi i mesa. Zar je bolje ovo druženje in virtuelo od druženja i sporazumijevanja in vivo?
Društvene mreže su dobre jer je komunikacija s ljudima brza, efikasna, osim toga, danas se mnogi poslovi od kojih se jede hljeba završavaju putem njih. Ali, dosta s pretjerivanjem. Niko od nas nema pojma kako ljudi u stvarnom životu izgledaju…
A da znamo, možda bismo se isprepadali.
Svaka djevojka koja posjeduje fb profil (a koja ga ne posjeduje?) svjetska je ljepotica i uopće više nema onih ružnih. Ne postoje ružne djevojke, selekcija ih je mahnula cap, cap. Danas su sve prave bajne ljepotice, lijepih grudi, napuhanih usana i vretenastih nogu. Ne znaš koja je privlačnija, koju bi prije poljubio u ekranizirane usne, koju bi prije pomilkio po virtualnim dudama.
U stvarnome životu sve ove iste ljepotice uglavnom su Pepeljuge nakon ponoći – u facijalnom smislu, jer Pepeljuga je bila lijepa. Usne im tanke, grudi male, noge balvani i slično. Mislim da sam našao odgovor zašto ljudi ne izlaze iz kuće, nego ‘izađu’ na Facebook…
Dalje, čovjek zaglupljuje kroz proces asocijalizacije. Ovo ste slobodni doživjeti kao upozorenje. Danas niko više ne smije pogledati u oči osobi s kojom komunicira. Svaka čast Facebooku, s njim ti nikada nije dosadno pa makar sadio žito na FarmVille-u, ali brate, počinjemo razvijati socijalni anksiozni poremećaj, koji nije bezazlen. Za domaću zadaću dužni ste pročitati o njemu, tom poremećaju, tek toliko da znate osnovno.
Dobro, možda sam malkice pretjerao… Ima tu i tamo nekog druženja uživo, zalomi se, omakne s vremena na vrijeme. Ali, kakvo je to kafenisanje sa djevojkama kada one odmah moraju dokumentisati to da su izašle na posranu kafu, slikati sve okolo po kafiću da dokažu kako se one druže u stvarnosti, faksirati ove dokumente na fb, sačekati komentare i lajkove, odgovoriti… Kakva je to kafa? Gdje to ima veze sa pameću?
Kao mlad momak veoma sam razočaran što nikada nisam u stvarnosti doživio ‘dernek’. O njemu pričaju već generacije mojih roditelja, a dernek je upravo tradicionalni bosanski socijalni oblik. Eto, šta je učinio Facebook… Učinio je to da nema dernečenja, nema upoznavanja sa sasvim normalnim, neopterećenim djevojkama, nema više prostora za zdravu psihu. Psihi da bi bila zdrava neophodno je provjetravanje glave, pa i glava treba kisika da diše, a ne da truli u zatvorenom prostoru i prži se pod djejstvom otrovnih monitorskih zračenja.
Facebook je učinio da srce u ljudskim prsima prestane kucati. Srce više ne postoji, jer nema gledanja ljudima u oči, uronjavanja kroz njih u duše. Nema tog momenta kada struje prostruje ljudskim tijelima u golom, direktnom kontaktu sa osobom. Jer ne možeš zavoljeti nekoga putem monitora. Nema više bliskog odnosa sa živim bićem, nema tog sjaja i entuzijazma jer si nekoga sreo, nema ljubavi, nema više razloga da srce uopće postoji. Srce je sada rudiment i proučavat će ga evolucija…
(E-turneja.com)
