Rijetki su oni koji ne sanjaju o danu svoga vjenčanja, ali to nije velika promjena samo za parove koji stanu pred matičara.
Emir Tica iz Travnika svojoj je kćeri za njeno vjenčanje napisao pismo u kojem je izrazio sve ono što jedan otac osjeća u takvom trenutku.
“Kad se kćerka udavala rekla mi je da ja taj dan moram šutjeti. Vezani smo na jedan naš poseban način i nije se željela rasplakati kad je budem ispraćao. Prihvatio sam, ali pod uvjetom da joj dok putuje u novi dom, napišem pismo. I tako je to ispalo”, rekao je Emir za “Index” čije je pismo rasplakalo cijelu regiju.
Prenosimo ga u cjelosti:
‘Ej Sine… Došao je momenat za koji sam znao da će doći od one davne novembarske noći kad si se rodila… I nije onakav kako sam ga zamišljao povremeno proteklu dvadeset i jednu godinu.
Ono kao sad trebam nešto pametno da ti kažem… A za sve ove godine sam ti ustvari pokušavao to isto reći…
Kad si ono u svojoj prvoj haljinici pala ispred zgrade i razbila koljena… Malo si zaplakala a ja sam te bodrio da ustaneš i ideš dalje… I kada sam ti obećao čokoladnu tortu na poklon ako uspiješ šutjeti dvije minute… A ti si onako ubjedljivo s razrogačenim očima nakon pola minute rekla da ne možeš da šutiš jer će ti oči iskočiti…
Kad su ti u vrtiću dali lutku da te uslikaju s njom, a ti si je onako nevješto i nesigurno držala, znao sam da ćeš jednog dana kad odrasteš ipak biti vješta za neke druge stvari…
I uspjelo nam je … i kad daješ injekcije, i kad slikaš selfie i kad voziš dizela ide ti odlično.. I koliko su me svi mrzili kad su vidjeli da tebe, svoju kćerku šesnaestogodišnjakinju častim velikim točenim …
A samo sam ti htio pokazati kako će te mangupi čekati u zasjedi sada kada si odrasla…
I načekali su se, znam, ali te nisu ulovili… Ćaćina škola…
A što smo se svađali… Svađali smo se povremeno svih ovih godina i nikad pobjednika u toj svađi nije bilo, jer nekako su i moj jezik i tvoj jezik isto lajavi došli… Pa bi nas onda čudno svi gledali kad bi sve te naše neriješene svađe smijehom završili shvativši da nismo isti, ali smo slični toliko da ponekad boli…
I sad nakon svega došao je onaj dan… Onaj momenat za koji sam znao da će doći od one davne novembarske noći kad si se rodila… A ja ti do sada skoro sve pametno rekao što sam znao…
Odlaziš iz gnijezda u samostalni život… I nemam ti ništa novo reći što već nisam rekao ali mogu da ponovim neke stvari…
Kad sljedeći put padneš, možda neću biti blizu da tu pružim ruku ali stisni zube i ustani…
Kada ti nekad neko sljedeći put bude tražio da šutiš… Uzmi onu istu čokoladnu tortu, opali ga posred lica, podboči se rukama i reci mu tako glasno ‘NEĆU’ da ga zaboli…
Kad neki novi mangupi pokušaju da te u neku novu zasjedu uvuku, sjeti se kako ti je stari objašnjavao za što sve srednji prst na ruci može poslužiti…
I da znaš… mogu ti tamo neki govoriti da si nevješta i nestručna i nesposobna i ovakva i onakva… Pusti ljubomorne neka se pate u svom neznanju i zavisti, digni glavu i u mimohodu pod ruku sa svojim čovjekom prođi dalje… Ne daj da te dodirnu njihove tuge koje nose u sebi i ne znaju što će s njima…
…
I ne sijeci krivine..
…
Nikad ne sijeci krivine…
…
Znam reći ćeš da to nikad ne radiš… Ni nemoj… Stari će ti sada ponoviti jednu istinu… Nikad kraći put nije bio brži… I nikad ni neće biti…
I nemoj nikada ni radi koga stajati… I čekati…i gledati prema dolje… Uvijek gledaj i idi naprijed i gore… A ako radi toga trebaš ponovo postati lajava onako kako sam te nekada učio onda budi… Uvijek daj do znanja da postojiš…
…
A s čovjekom kojeg si izabrala… Znaš već što ću ti reći… Razgovaraj… Uvijek i stalno… O svemu… Nikada nemoj ušutjeti s njim jer tišina nije sastavni dio ljubavi… Tišina je sastavni dio tuge…
A ako nekad… Slučajno… Iz nekih nepoznatih razloga… Ponekad… Jednostavno ušutiš… Obavezno gledaj da šutite zajedno… I da kratko traje…
…
I znaš… Kada smo svih ovih godina putovali zajedno govorio sam ti da je najljepši dio putovanja ustvari povratak… Sada ćeš na bilo koju stranu imati povratak…Kada odeš dolje, dolazak da me obiđeš biće povratak kući… Kada dođeš ovdje, odlazak dolje će opet biti povratak kući… Uspjela si da jedan san pretvoriš u život…
Idi dalje, Sine…
I sjeti se Mame i Starog ponekad…’
