Život nesretne Jelene Marjanović završio se 2. aprila 2016. godine i to na zvjerski način – pjevačica je usmrćena sa nekoliko udaraca u glavu. Potraga za ubicom, koja do danas nije dovela do hapšenja osumnjičenog, traje 15 mjeseci, a njen suprug je odlučio da uđe u rijaliti. Ova odluka iznenadila je mnoge, a Zoran je otkrio zbog čega je donio takvu odluku.
– “To je isključivo zbog moralne satisfakcije, ne ulazim kao takmičar ili sa bilo kakvom namjerom da bih se promovisao. Iskreno, da sam se pitao, nikada se u životu ne bih pojavio u medijima, kao autor petnaest godina radio sam pjesme koje su bile hitovi i kada su me zvali da budem prisutan u medijima to sam odbijao. Nemam nikakve ambicije da stvaram karijeru, pa tako ulazim iz moralne satisfakcije. Moja porodica i ja smo gaženi već godinu i po dana, a ja hoću da stanem pred kamere i svi će moći da me prate 24 sata dnevno. To odluku sam donio zahvaljujući tome što smo moja porodica i ja ni krivi ni dužni obilježeni kao najgori ljudi. Sve su to bile uvrede koje su iznošene prethodnih mjeseci. A u cijelu tu priču je dobar dio naroda povjerovao, dio naroda kojim može da se manipuliše. Strašno mi je teško i ogromne traume sam preživio i mnogo toga sam preko leđa prebacio i jednostavno moram da uđem i da se obratim narodu, da me vide kakav sam, bez ikakvih foliranja i maski.
Na pitanje da li ga je stid ući u rijaliti, jer Jelenin ubica nije pronađen, on odgovara:
“Nije, jer ulazim da bih spasao ugled porodice.“
Zoran je prokometarisao to šta je spreman iznijeti u rijalitiju budući da je spominjao kako zna ko je ubica, ali da neće da otkriva njegovo ime…
“Vidite, spreman sam da odgovaram na bilo čija pitanja. Nisam u stanju da stanem ispred neke kamere i da pričam ko budala, spreman sam da dajem odgovore na pitanja. Kao što sada vama odgovaram. Prvo o samom slučaju i tragediji, iako je o tome glupo da govorim. O samom slučaju nemam šta da kažem, to je posao policije, oni će to riješiti, a njima u potpunosti vjerujem. Kažu da ne odustaju od tog slučaja i da će sve biti brzo riješeno. Ali ono što je nepravda i što boli jeste što će moju djecu biti sramota da se pojave na ulici zato što smo ni krivi ni dužni obilježeni kao sektaši. Moja porodica je krstila petnaest porodica u Srpskoj pravoslavni crkvi, a obilježeni smo ovako kao neka sekta. Sve najgore moguće što je neko mogao da izmisli – nama je stavljena ta etiketa. Velika nepravda je učinjena prema nama u momentu kada nam je trebala ljudska podrška jer smo ipak preživjeli strašnu stvar. Tragedija velika, u kojoj je jedno voljeno stvorenje i stub naše kuće otišao i iz za sada nepoznatih razloga na tako svirep način. Umalo smo pa kamenovani, to je maltene došlo do toga da su pozivali na linč. Bila nam je ugrožena bezbijednost, dijete nisam smio u školu da pustim, strašne su se stvari tu dešavale.“
Zoran je otkrio kako se bori sa komentarima da je ubio suprugu, ali i o tome šta joj govori kada posjećuje njen grob.
“Podijelio sam takve ljude u dvije kategorije, hejteri na koje je izvršen određeni uticaj, pročitali su tekst ili čuli neke priče i hejtuju dok neka istina ne promijeni to njihovo mišljenje, a postoje i hejtomani koji me konstantno optužuju da sam ubica. Nisam ubica i bilo bi suludo da se sada po ne znam koliko puta pravdam i govorim da nisam. Sud i policija neka rade svoj dio posla, a ja sam već nekoliko puta dao iskaz nadležnim organima. Nijedan dokaz nikada nije ukazivao da je naša porodica bila spremna na takvu stvar. O tome je suludo da govorim. Ne pričam na groblju, nemam razloga da to činim jer nisam lud. Ali u sebi mislim da bih mnogo bolje prošao da se sve ovo nije desilo što se izdešavalo i da bih bio spokojan i srećan čovjek da je ona među nama, a ne na onom svijetu. Teško mi je i dalje zbog njene stravične smrti, a pogotovo zbog toga šta se sve izdešavalo nakon toga. Skoro svaki drugi dan obiđem njen grob i uvijek mi krenu suze na oči, ali ona nas gleda sa neba i prati naš put.“
(Puls)
