Ko zaista priželjkuje terorizam u BiH

245

“Ovdje je nekome ujutro kafa gorka ako nije bilo terorizma”, rekao je to ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Dragan Mektić očito aludirajući na one političke snage u Bosni i Hercegovini, koje ovdje i danas, iz svojih praktično političkih, odnosno difamacijskih, ciljeva priželjkuju terorizam. Takvih dakako nije malo, i takve, usuđujemo se reći tetoše i u njihovim snovima podržavaju i neke od zvaničnih politika u Bosni i Hercegovini.
Balast terorizma danas je ono što muslimani čitavog svijeta nose na svojim plećima. Treba samo pogledati koliko se malobrojna muslimanska populacija u Španiji osjeća pozvanom da osudi teroristički napad u Barceloni. To je dobro, ako se može reći poslije onakvih tragedija da ikakav verbalni čin može biti dobar, dovoljno dobar. Moralni osjećaj svakog muslimana nalaže da se svaki musliman koji drži do sebe i svoje vjere po tome pitanju bezerezervno izjasni, da to bezpogovorno osudi, bez ikakvog prizvuka onog famoznog “ali”. Musliman koji na to nije spreman ujedno nije spreman da bude musliman.
Isto to breme na svojim plećima nose i bosanskohercegovački muslimani, to jeste Bošnjaci. Malo je što je Mostar odao počast žrtvama terorističkog napada u Barceloni, malo je što je i Sarajevo, učinilo isto. Malo jer nikada oni koji su pobijeni u Barceloni, ili bilo gdje drugo u svijetu od onih koji su ih pobili, a nazivaju se tako kako se nazivaju, više neće biti među živima, ni među dobrim ni među lošim ljudima, pa niti među onima koji samo fizionomijom podsjećaju na ljude.
Pa ipak nigdje se više do u Bosni i Hercegovini ne priželjkuje krv. Postoje one vrste politika, pa i ljudi, koje bi se najblaže rečeno radovale nekom stravičnom terorističkom činu, kakvi se nažalost skoro u jednom kontinuitetu dešavaju po evropskim prijestolnicama.
Postoje, i to je tako očito, oni kojima bi kafa/ kava sigurno već sljedećeg jutra bila slađa, kada bi, hipotetički, večeras u bilo kojem gradu, teroristi na desetine ljudi digli u zrak. Njima bi iskreno srca zaigrala i uopće nije  sigurno na koji način bi uspjeli da prikriju svoje oduševljenje sa tom novonastalom okolnosti. Tada bi zasigurno pljesnuli rukama i pozvali na savjest cijelo čovječanstvo, koje sa njihove strane bilo “informisano” da cijeli jedan narod, bošnjački, više i ne predstavlja potencijalnu terorističku prijetnju, nego da to jeste bezpogovorno i izvan svake razumne sumnje. Da je svaki Bošnjak bez obzira na to da li je vjernik ili ne, da li je desničar, ljevičar, klerikalac ili sekularista, bomba koja čeka da se aktivira, da je svaki politički angažman, ovakvih ili onakvih Bošnjaka, svaki njihov uticaj na sferu javnog života, a kamoli jedan jedini komadić vlasti, o državi da i ne govorimo, ravan podršci terorizmu.
Kolindinih hiljadu terorista koji su se “vratili iz Sirije” bilo bi pretvoreno u dva miliona, i ti bi se čitaoče ovog teksta zapitao nisi li i sam došao sa ratišta iz Sirije iako nikada u Siriji nisi bio, i nisu li ti pradjedovi također se vratili iz Sirije, iz vremena u kojem uopće nije ni postojao rat u Siriji.
Mogu li se dakle mrtvi vratiti iz Sirije, iako nikada Sirije očima nisu vidjeli? Ne mogu! Ali i mogu. Mogu li postojati ljudi koji govoreći o terorističkoj opasnosti zapravo ništa drugo i ne priželjkivaju nego terorizam. Ne mogu! Ali i mogu. Onaj ko je spreman ustvrditi da takvi ne mogu postojati sigurno ne prati domaću politiku i medije. Možda je u Siriji?
Sva dijalektika te nevješto skrivene želje za prolivenom krvlju od strane srpskih i hrvatskih nacionalista i onih koji ovu državu žele da rasture, jeste u podršci onoga što nazivaju “radikalizacijom Bošnjaka”, kako bi ti i takvi nametnuli kao reprezentativni predstavnici tog naroda, a onda im slijedi nestanak, i njih i njihove, ove današnje, kakve takve države. Oni priželjkuju krv, podmuklo i podlo.