Tog 11.07.1995 godine imao sam 2 godine i 9 mjeseci, i nisam imao pojma što se događa 200 km dalje od mene.
Ja nisam znao,ali hiljade drugi su znali, hiljade drugi su plakali dok su im sinove odvodili, hiljade drugi su u jecaju gledali ubistva muževa, hiljade drugi su gledali dok mu dušmani siluju ženu, majku, a nisu mogli ništa učiniti, baš ništa !!!
A oni koji su bili tu,koji su trebali da zaštite nenauružane cvile, stare majke i maloljetnu djecu oni su pustili tog dana da radovan i ratko uđu u Srebrenicu i da urade ono što Europa nije vidjela stoljećima.( i za one koji će reći da se imena pišu velikim početnim slovom, namjerno sam napisao radovan i ratko malim jer to nisu ljudi, nisu ni životinje,oni su monstrumi, a to se piše malim slovom).
Mihajlo jeli ti srce smireno kad Srebrenicu ugledaš.
Miladine jeli ti duši milo sad kad Bošnjački sinova nema.
Radovane što kolo ne povedeš, sad ti niko ne smeta.
Pero jesi li manje ćorav od kad ih više ne gledaš.
Petko, Rajko, Branko jel vam u duši ganulo, osjećate li slobodu,ili strepite od sušuta lišća Srebrenički polja, zazirete li u proljeća u strahu da djeca Bošnjačka cvjetovi naši, neniknu iz svoji i dunjalučkih grobova. Bojite li se kletve i suze majčine što svakim dahom kane i svakim treptaljem boga zaziva .
Da li vas barem malo peče savjest, da li dok spavate vidite lica uplašeni dječaka od 15 god. dok im pušku prislonjate na glavu, sigurno ne jer da ste imali i malo savjesti, samo jedan trun nebi to uradili.
Da li znate kako izgleda život jedne majke iz Srebrenice koja vec 19 godine ne može pronaći svoga sina da ga sahrani, da ima gdje otići na mezarluk, da mu fatihu prouči i da mu još jednom kaže koliko ga je vojela, ne znate sigurno .
Dok god postoji i jedan Bošnjak na prostoru ove naše prelijepe Bosne, nesmije se zaboraviti što se desilo 11.07.1995. Patnja majki koje su ostale bez sinova, žena bez muževa, djece bez očeva.
Sutra je najtužnij dan u historiji Bosne naše.Sutra ce biti ukopane nove žrtve genocida u Srebrenici, dok se hiljade još vode kao nestali.
Ja kao netko ko je odrastao posle rata imam tu obavezu da se uvjek sjetim tih života koji su ugašeni 11.07.1995 god, tih suza majki koji su izgubile sinove, i da odam počast preživjelima.
NE MOŽEMO ZABORAVITI, NIKAD OPROSTITI NEĆEMO
Kao što kaže tekst pjesme jednog Srebreničara: JA NIKAD NECU ZABORAVITI SUZE SREBRENICE ROĐO,
Jasmin.T/E-Turneja.com
