Mislim da jedina priča koju mogu i koju smijem da ispričam je moja vlastita.
Ja sam… ni sam ne znam tko i što, sigurno se pitate kako to.
Jednostavno iako sam odrasla osoba, još uvjek ne znam što želim, kako želim i kad to želim.
Želim živjeti u vremenu u kojem je sve bilo jednostavno, kad se nisam brinuo oko ničega, kad me je čekalo sve gotovo, kad sam imao rame za plakanje, Majčine ruke za zagrljalj i očev glas za savjete.
Fali mi to vrjeme kad mi je najveća briga bila hoćel kad se probudim biti kiša ili sunce.
Mrzim ovo vrjeme gdje me ljudi gledaju kroz ono što imam, a ne kroz to što i kakav sam ja.
Ustvari mrzim sve ljude jer su postali tako pokvareni, tako zli.Dok si im od koristi vole te, kad jednom kazeš “ne”, kažu ti promjenio si se, nisi više isti.Pa upravu ste ne odgovaram više sa “da” na svako vaše pitanje i ne igram kako vi svirate.Ja sam taj koji se je promjenio ne prema ljudima koji cjene i poštuju mene kao osobu, nego prema vama koji ste tu samo kad vam trebam. Tad odu od vas, ostanete sami, ali kako kažu bolje i sam nego s bilo kim.
Gdje je nestalo ono čisto prijateljstvo u kojem niko nema interesa, gdje je ljubav i dobrota dolazila do izražaja.Znam svi smo odrasli, ali to nije razlog da postanemo hladni kao santa leda koja je potopila titanik.
Nesigurna sam osoba, ne u sebe nego u druge ljude.Jer do sad su me svi iznevjerili, baš svi oni koje sam pustio preblizo sebi.U svima vidim najbolje, u svima pokušavam pronaći onu dječiju zaigranu stranu, ali uzalud.
Mrzim ovo novo doba tehnologije.Eto vam Fejs, viber i instagram.Eto vam share i like, vratite nam ašikovanje, kahvu i merak. Vratite nam zivot !!!
Jedno pitanje za kraj: koliko vas ima nekog prijatelja kojeg zna od mali nogu, s kojim je odrastao i doživio lijepo i loše, a da ste ostali s njim dobri kao i kad ste bili djeca??
