Pošto je sutra 14.02, za neke samo utorak, a za neke “dan zaljubljenih” imao sam želju da ispričam kako ja danas gledam na ljubav ( to je samo moje mišljenje, te se s njim ne morate složiti).
Nekada su zaista sitnice bile dovoljne, buket ruža ili slatka bombonjera da izmamite osmjeh na njezinom licu.
Sjediti u parku s njom, drzati se za ruke, provoditi vreme zajedno. Vidjeti njen osmjeh na licu koji je tu zbog tebe je prelijep osjecaj.
Međutim današnje cure koliko god govorile te pisale na drustvenim mrezama: gdje su nestali romanticni momci, dovoljne su nam sitnice, volimo jednostavne stvari, ustvari i one same znaju da ne misle tako.
Danas s buketom ruža nećeš nista postici, danas ako si s njom u parku na klupici si običan klošar, danas cure gledaju novčanik, kakvo auto vozis, kakav poklon ćes joj uzeti, u koji skupi restoran ćes je voditi, mislim ima izuzetaka ali takve ne mogu doci do izražaja pored ovih.
U prošlosti je ljubav bila nešto psoebno, danas je to samo rječ, nije ni čudo što toliko brakova propada, ljudi se razvode, a zasto?. Zato što ljudi ne gledaju ljude kroz njihova djela, kroz ono sto jesu, vec po tome ko u kakvoj kuci/stanu zivi, ko vozi audija ili mercedesa, a tko golf 2, tko ne radi nista a trosi očeve pare,a tko ih svojim trudom i znojom zaradi.
Danas pronaći pravu ljubav, osobu koja ce da te voli zbog tebe takvog kakav jesi je ravna tome da dodbijes na lutriji, sto se desava ali jako rjetko.
