Brojiš dane da konačno odeš, jer ti je sve dosadilo; i grad, i ljudi, i stalno zapitkivanje u kući – gdje, šta, kako, s kim. Želiš malo slobode i samoće.
Noć prije sve zapakiraš, skakućeš po kući, dogovaraš se sa prijateljima kako ćete, gdje ćete, šta ćete sve raditi.
Svo to vrijeme ne obraćaš pažnju na mamu koja provjerava da štogod ne zaboraviš i uopće ne vidiš suze koje krije u očima. Babo/tata koji inače ne priča puno, tu noć je posebno šutljiv, bori se sa nekakvim mislima i tu i tamo te nešto pita.
Svane novi dan…
Isprazniš sobu, pospremiš krevet, torbu na rame, vučeš kofer za sobom i opet ne shvaćaš da to nije samo pražnjenje sobe.
Dok… ne siđeš niz stepenice i ugledaš mamu na vratima kuće kako ti u suzama govori da se čuvaš, javljaš i da ti je spakirala tvoju najdražu hranu. Tu je negdje ubacila i nešto para (da otac ne zna), malo sa strane da ti se nađe.
Tek tad te stegne u grlu i shvaćaš da to nije samo odlazak na par mjeseci, godinu. Ti, odlaziš, sam, u nepoznato – koliko god ti se poznato činilo. Od tog momenta stalni odlasci i vraćanja dio su tvog života.
Izlaziš, pokušavaš skriti suze koje bi mogle da teku kao voda iz česme, ali mamin pogled, zagrljaj i osmijeh umotan u suze… to je nešto što svako može zamisliti kada pomisli na svoju mamu.
Jedinstveno i neopisivo.
Odlaziš i u glavi ti je samo jedna slika:
tvoja mama na pragu kuće, maše, uplakana, ali i nasmijana – da te opet nekako pokuša utješiti.
Konacno si otišao. Lijepo je. Ne fali ti ništa. Sve su ti pružili i pružili bi ti više da tražiš.
Samo ti sad ponekad zafali ono majčino zapitkivanje. Poželiš da te netko pita šta ima i kako si, da te netko dočeka kad se vratiš sa fakulteta ili samo da netko pospremi onaj stol nakon ručka.
Uhvati te nostalgija noću pa gledaš slike dvorišta, psa, mačke. Prisjetiš se onih noći kad ste pili kavu i smijali se više od djece u vrtiću koja nemaju pojma zašto se smiju, ali sreća je očigledna. Sjetiš se svog grada i ulica koje poznaju tvoje korake.
Lijepo je, ali teško. Na početku.
Navikneš, jer kažem – lijepo je, ali studenta koji dolazi iz drugog grada nikad ne pitajte zašto živi za određeni petak i zašto mrzi riječ nedjelja.
Za sve studente,radnike i sve druge ljude koji su primorani da budu u drugoj drzavi,daleko od Bosne,ne zato sto su oni to zeljeli, nego zato sto su morali….