Stigla sam u Bosnu 1992. godine na samom početku rata, kao mlad novinar koji istražuje zemlju šuma, planina, nemirnih rijeka i pocrnjelih ostataka minareta koji su pali na ruševine njihovih džamija.
Jugoslavija se raspala. Bosna i Hercegovina je proglasila nezavisnost. Ali, srpske snage nevoljne da se odreknu sna o velikoj Srbiji, opkolile su grad, a iznad grada rasporedile hiljade svojih trupa. Tokom više od 3 godine oni su pucali na Sarajevo, artiljerijom, granatama i raketama. Snajperi, međutim, došli su da odrede život – i smrt – u gradu.
Kada se rat završio, 1995. godine, provela sam bolji dio od svog trogodišnjeg boravka u Sarajevu, bilježeći kako je srednjovjekovni vid opsade opasao jedan moderan grad, te sam se duboko, strastveno zaljubila: ne u neku osobu –mada je bila i jedna čudna, ratom pokrenuta veza –nego u sami grad.
Sarajevo vijuga kroz planinske usjeke, puno komunističkog betona koji izvrće ruglu austro-ugarske vijence, sve do minareta i sukova koji svjedoče o 500 godina dugoj vladavina Otomana. U pozadini ovih romantičnih kulisa, osvojila me je hrabrost Sarajlija koji su bili okruženi luđacima i ulizicama s brda bosanskog predsjednika Radovana Karadžića, prkosili granatama i snajperima. Kada je konačno došao mir, moja novinska kuća me pozvala da se vratim, a to mi je skoro slomilo srce.
Ljubav u ruševinama
Indira Sorguč je upoznala svog supruga Fahru kada su pristupili pokretu otpora. Vezivala ih je dvostruka tragedija: Indira, tada osamnaestogodišnja studentica, izgubila je svoju jedinu sestru u prometnoj nesreći. Fahro, poslastičar, ne samo da je izgubio suprugu koja je umrla prije pet godina pri rođenju njihove kćerke Aide, nego je i Aida, koja je poginula pri granatiranju, bila prvo dijete ubijeno u ratu.
„Nisam vidio smisao življenja.“ kaže Fahro, dok opisuje sebe kad je bio mlađi. „Prepustio bih da i mene ubiju. Onda sam upoznao Indiru“.
Indirini roditelji su željeli da ona napusti opsjednuti grad, ali je Indirina odluka prevagnula. „Osjećala sam da sam morala braniti svoju zemlju“, kaže ona danas.
Indira je radila u vojnom personalnom odjeljenju. Fahro je bio oficir u 10. brdskoj brigadi, i mada su intenzivne borbe oboje ih prisilile da spavaju u istim vojnim barakama, njihova veza bila je platonska – barem s početka.
„Dva mjeseca se nismo poljubili, ali kada jesmo,“ kaže Fahro, „ bio mi je to kao prvi poljubac u životu“.
Pošto je njena porodična kuća bila uništena granatama, preselila se u kuću Fahrinim roditelja, u starom dijelu grada. Sličila je ruševini, prozori su bili oštećeni i prekriveni plastičnom folijom koju su im podijelile trupe UN-a. Ali, unatoč ratnoj pozadini, ovaj par se zaljubio. „Živjeli smo pod opsadom“, kaže Indira, „ ali smo nas dvoje imali i svoju dodatnu opsadu“.
Kada ju je Fahro zaprosio, porodica i prijatelji su bili protiv. Konačno, bila je oskudica u hrani, vrlo malo vode i struje.
„Svi su govorili da se ne trebamo uzeti zbog rata. Čak je i moj otac rekao da trebamo sačekati“, kaže Indira, „ali mi smo osjećali da ratu ne trebamo dopustiti da zaustavi naš život“.
Kao članovi otpora, isplaćivani su u cigaretama što je bila de facto ratna valuta. / Paklica cigareta vrijedila je oko 50 dolara ili skoro kilogram brašna./ Cjenjkajući se u ovoj prirodnoj ekonomiji, Fahro je nekako uspio naći teletinu za vjenčanje na kojem je Indira nosila zeleni sako i posuđeni šešir. Vjenčali su se jula 1993. godine a za medeni mjesec, 10. brdska brigada dala im je dopust od sedam dana i dva lanč paketa: feta sir i konzervu sardina – prava gozba.
Indira i Fahro su među ruševinama pronašli ljubav. Ali, za mnoge, život u opsjednutom Sarajevu bio je jedina ljubav. Malo je bilo vode, goriva i hrane. Ali, potraga za jednim od njih značila bi možda izlazak na nišan snajpera. Gradski koridori smrti su ponekad bili obilježavani malim natpisom na kartonu upozorenja „Pazi snajper“ , ali često ne.
Zarobljeni unutar svoga grada, jedan prijatelj mi je rekao: „Postali smo zoo vrt“.
Svakodnevno su ljudi stajali u redovima za vodu. Stare žene su teturale pri povratku kući dok vuku dječija kolica i ona kućne izrade natovarena plastičnim kanisterima za vodu. Kući, dragocjena tečnost se pažljivo mjerila za pranje, kuhanje, piće i spiranje toaleta.
U nemogućnosti da skupe drvo za loženje, ljudi su prvo spaljivali svoj namještaj, onda knjige. Pa ipak su umirali tokom surovih planinskih zima. Dok čitate datume na grobovima, shvatate da je 1993. bila užasna godina. I stari i mladi su zajedno stradali. I granate i hladnoća su podjednako dovele do našeg susreta sa smrću.
Pečeni golubovi Bobe Krstića
Izvještavajući o opsadi, saznala sam – i svi ostali –za čovjeka kojeg smo svi znali kao evidentičara opsade. Alija Hodžić bio je protivno svojoj volji, direktor mrtvačnice, bivši vozač bejzbol tima, koji je sada bio na čelu kuće smrti. Jednog dana, vidio je vlastitog sina kako leži na mermernom podu mrtvačnice. Ibrahima je ubila granata. Imao je 23 godine, a supruga mu je bila u drugom stanju.
Ali, usred uništavanja, cvjetala je i kreativnost. Ljudi su kuhali masnoću da naprave sapun. Profesor šumarstva je svoju porodicu održao živom tako što je na liniji fronta brao voće, fermentirao ga u kotlu kojeg je spasio iz ruševina laboratorija svog fakulteta, onda je prodavao alkohol kojeg je spravio.
Jednog dana sam upoznala profesorovog sina dok sam tražila sklonište od bombardiranja. Bobo Krstić je živio na prvom spratu stambene zgrade, te me je pozvao unutra. U njegovoj ostavi jedan ranjeni golub je iščekivao smrt. Bobo ga je ustrijelio vazdušnom puškom ciljajući sa svog prozora. Na peći na drva, topio je olovo starih cijevi koje je sakupio iz ruševina drugih kuća. Pravio je nove metke za svoju pušku. Od blata je napravio kalup za metke. Kasno te noći, pojeli smo tog goluba. Imao je dobar okus, uz rijetko meso bila je to gozba.
Izlazila sam i vraćala sam se u grad, a u jesen 1994. bosanski doktor u Londonu me je zamolio da ponesen tablete i pismo dvjema starijim gospođama koje su same živjele u stanu preko puta groblja. Tek smo prošli kroz žarko i toplo ljeto, pa ipak, žene su se bojale dolazeće zime. Stalno su, mada vrlo učtivo, ponavljale, „ Zima dolazi – ne znamo što da radimo.“
Sramota me priznati da mi je trebalo jako dugo da se vratim, ali kad sam se vratila narednog januara, strah u hladnoća su ih izludili. Prevoditeljici koja je radila sa mnom sam dala onoliko novca koliko sam mogla, morala sam se vratiti u Britaniju, te sam je zamolila da se pobrine da one imaju dovoljno ogrjeva i hrane. Znala sam da tih 100 njemačkih maraka neće biti dovoljno da prebrode ostatak zime. Kada sam se u proljeće vratila, obje starice su umrle.
Dejton i kraj opsade
Onda je Dejtonski sporazum zvanično okončao opsadu. Luđaci s brda su se povukli. Ali, rat je skrenuo mnoge živote, razdvajajući porodice i prijatelje. Gradski nogometni stadion postao je groblje, Holiday Inn, ikona, samo kao ljuštura. Tokom trodnevnog bombardiranja uz korištenje zapaljivih granata, srpske snage su efektivno obrisali historiju i uništili Bosansku nacionalnu biblioteku sagrađenu tokom već oslabljenog austro-ugarskog carstva. Poslije napada, maurska zgrada bila je samo zgarište, njen blistavi barakni krov urušen. Veći dio zbirke koja je brojala 1.5 milion primjeraka uključujući 150.000 nezamjenjivih rukopisa i rijetkih knjiga, nestali su u požaru.
Desetine hiljada ljudi je nestalo. neki su raseljeni, neki zauvijek nestali. U bosanskim laboratorijama započeo je jezoviti posao identifikacije ostataka. Ukupno je 100. 000 ljudi umrlo u ratu, milioni drugih su postali izbjeglice. Bilo je to najveće krvoproliće nakon II svjetskog rata.
Sarajevo je gađano granatama, neki stanovnici koji su izdržali opsadu našli su nemir u miru.
„Životi mnogih, kaže Fahro, „su se srušili. Veze su raskinute. Ljudi su očajnički pokušavali da vrate ono emocionalno i materijalno što su imali prije rata. Ali, Sarajevo je tri i po godine provelo u vakuumu, zatvoreno od svijeta“.
Kada sam ponovo došla u posjetu 2003. godine, da radim na svom romanu „Djevojka u filmu“, bio je to jedan deprimirajući susret. Nezaposlenost je dostigla 40 posto, korupcija je progutala milione dolara namijenjene pomoći. Čini se da jedini koji su uspjeli bili su ratni kriminalci koji su se okrenuli organiziranom kriminalu. Završila sam svoju knjigu i otišla prije Božića, duboko razočarana mjestom koje sam tada vidjela, pitajući se jesam li se zaljubila u Sarajevo, ili u sami rat.
Vrativši se u Sarajevo povodom dvadesete godišnjice ove godine, grad se doima na neki način obnovljeno. Nakon 1995. skoro svako stablo je zasađeno – tokom opsade, stabla su posječena i izgorjela, a Sarajevo, koje se nekada gušilo u dimu, zapaljenom smeću, eksplozivu, sada miriše na proljeće.
Danas su stranci preplavili ulice, kafeterije, galerije, pozorišta su puna. Sarajevo postaje ono što je Prag bio devedesetih godina, ili Pariz 1920-tih –mjesto gdje dolaze mladi ljudi da pišu, slikaju, studiraju, privučeni mjestom što je svega četiri sata od Mediterana, i koje se ponosi svojim olimpijskim terenima. Organizirani kriminal je opao, ali ekonomija je mutna. To, ipak, daje mladima priliku. Dobar stan u centru košta 200 dolara mjesečno, kafa u modernom hotelu Europa košta manje od jednog dolara, a dobar ručak u restoranu manje od pet dolara. Ako to nije dovoljno primamljivo, stanovnici su privlačni. a još uvijek možete pušiti u većini barova.
Hodžić, evidentičar opsade, ne radi više u mrtvačnici, ali je sagradio farmu blizu nekadašnje linije fronta gdje uzgaja ovce. Nakon sinovljeve smrti, njegova snaha je rodila sina kojeg su nazvali Ibrahim u znak sjećanja na oca. On sada ima 19 godina, student je, i po riječima njegovog djeda, slika je i prilika svoga oca. On se vrlo malo sjeća rata, i pun je nade.
Gradski neslomivi duh najbolje predstavljaju Indira i Fahro
Za mene, gradski neslomivi duh najbolje predstavljaju Indira i Fahro. U svojoj četrdesetoj, ona je najuspješnija sarajevska dramska spisateljica. Njen komad pod nazivom „Ja, mahaluša“- neka vrsta bosanskog ‘Sexa i grada’ je adaptacija njenih novinskih kolumni i bestseller romana – je upravo proslavila godinu od igranja pred prepunim gledalištima. Ona razmišlja da je ove godine predstavi na festivalu u Edinburghu.
Fahro, zgodni čovjek od 53 godine je diplomirao na liniji i postao najpopularniji bosanski autor knjiga za djecu, a vlasnik je i ugledne knjižare u centru grada Connectum.
Dvadeset godina nakon što ih je rat spojio, još uvijek su zaljubljeni.
