Sve su češća međusobna maltretiranja učenika u školama širom Bosnei Hercegovine. Danas je, naime, negdje oko 10 sati u Srednjoškolskom centru u Čelincu učenik B. S. (17) fizički napao svoju školsku kolegicu Dž. T. (17).
Dž. T. je hitnim kolima prevezena u Klinički centar Banja Luka gdje joj je konstatovan lakši potres mozga.
Kazniti počinioce
U CJB Čelinac su užasnuti ponašanjem pojedinih učenika i učenica ove čelinačke škole, te su kazali da će istraga biti sprovedena i da će biti poduzete sve zakonom propisane mjere kako bi se kaznili počinioci.
Nebriga o mentalnom zdravlju mladih, nekompetentni profesori i država koja ne pruža osjećaj sigurnosti, uzrok su nasilja. Bh. građani mogu biti sretni što scene nasilja, poput onog u Tuzli – gdje su tri učenice brutalno pretukle svoju školsku kolegicu i ovog u Čelincu nisu češći, kažu stručnjaci za Deutsche Welle.
Oko 24 odsto mladića u BiH učestvovalo je u tuči s noževima, pokazuju rezultati istraživanja nevladine organizacije “Perpetum mobile – Centar za razvoj mladih i zajednice”. Psiholog Srđan Dušanić, koji je radio na istraživanjima kaže da je u posljednjih deset godina porastao broj nasilnika u srednjim školama i da ga ovaj incident koji se dogodio u Srednjoškoslkom centru u Čelincu nije mnogo iznenadio.
„Nasilje među vršnjacima nije nikakva novost, ono što mene uvijek šokira jeste brutalnost tinejdžera koju vidimo na snimcima školskih tuča svaki put kada oni izađu u javnost“, kaže Dušanić.
Nije iznenenađena ni Nemanja Vujičić, čelinački srednjoškolac, koji je scene nasilja u školama više puta uživo gledao. “Ružno je reći, ali bio sam svjedok i gledao kako učenici tuku i maltretiraju druge đake”.
– Zdravstveni sistem u BiH bavi se samo gašenjem požara i bolestima fizičke prirode. Mentalno zdravlje stanovništva je potpuno zapostavljeno, smatra profesorka na odsjeku za psihologiju Filozofskog fakulteta u Banjaluci, Ivana Zečević.
“Pored toga, nastavnici i profesori koji treba da prepoznaju neadekvatno ponašanje nisu kompetentni, nemaju vještine. Bave se samo obrazovanjem ali ne i vaspitanjem, niko ih tome nije naučio. Nije dovoljno imati dobre namjere i intuiciju kada radite s mladima tog uzrasta. Možemo biti zahvalni što se naši ušenici češće ne pojavljuju u medijima s ovakvim ispadima”, kaže Zečevićeva.
Iz čelinačkog srednjoškoslog centra vjeruju da nastavno osoblje jeste obučeno i da može adekvatno odgovoriti svim izazovima. Školski psiholog Vanja Grubiša kao primjer ličnog usavršavanja profesora navodi samo projekte nevladinih organizacija: “Sarađujemo s nevladinim organizacijama, nastavnici pohađaju brojne radionice, seminare, kako bi bili bolje edukovani o ovim pojavama”.
Projekti nevladinih organizacija su, čini se, jedini pokušaj prevencije nasilja u školama. Jedna od njih, “Perpetum mobile – Centar za razvoj mladih i zajednice” iz Banjaluke šest godina radi s učenicima i nastavnim osobljem na sprječavanju nasilja. Riječ je o modelima vršnjačke edukacije koji u svijetu pokazuju odlične rezultate, kaže koordinator projekta Saša Ostojić. “Cilj je da naš program uđe u formalno obrazovanje, da se profesori i psiholozi obuče interaktivnim tehnikama, gdje su učenici sami nosioci promjena”.
Milivoje Pavlović, direktor Srednjoškoslkog centra u Čelincu danas je imao slobododno zbog proslave porodične slave. Na pozive naše redakcije da da izjavu se nije odazvao.
Ivana Zečević smatra da prosvjetni radnici ne mogu biti oslobođeni odgovornosti. Zakazali su, ističe, svi u lancu. “Postavljam pitanje koliko učenici imaju povjerenja u profesore. Ovo je vapaj srednjoškolaca. Čak i ovog mladića koji je u ulozi nasilnika. Možda maltretira nekog jer je i sam maltretiran na nekoj drugoj strani”.
Najbolj lijek protiv nasilja jeste prevencija i kontinuiran rad stručnjaka s mladima. Međutim, za programe prevenciju nikada nema novca. “U svim našim istraživanjima smo došli do podataka da oni koji vrše nasilje imaju nisko samopoštovanje, frustrirani su i uglavnom su proživjeli neprijatne stvari. Kada bi se s tim tinejdžerima više radilo, oni ne bi postajali nasilnici”, smatra Srđan Dušanić.
Iznenađuje to koliko žrtve kao i posmatrači nasilja ćute i nikom ne prijavljuju zlostavljanje. Irena Spasojević smatra da bh. građani čvrsto vjeruju u onu staru “ćuti i trpi”. “Kulturološki smo usmjereni na mazohizam, ako ćutimo i trpimo mislimo da smo kvalitetniji ljudi”.
Jasna poruka
Učenik Nemanja Vujičić kaže da su samo rijetki učenici na strani žrtve, koji su spremni da pomognu i da se pobune. “Nažalost, većina ne osuđuje nasilje, ne žele da se miješaju i kažu da to nije njihova stvar”.
Ivana Zečević tvdri da veliku odgovornost snosi država, odnosno sistem koji ne postoji i ne štiti svoje građane. Adolescentima je to jasna poruka da se mogu ponašati nasilno i provući se bez kazne, smatra ona. Neizostavan faktor su i roditelji, ambijent u kojem se odrasta, gdje su nasilje i traume sastavni dio života, prošlosti i sadašnjosti.
“Najčešći vid roditeljske kazne jeste nasilno ponašanje prema djetetu, batine, uvrede, ignorisanje, psihološko nasilje. Dijete u BiH neminovno odrasta u miljeu nasilja. Da ne pričam o tome kako s koljena na koljeno prenosimo traume mnogo većih nasilnih oblika ponašanja kao što su ratovi”.
Prema njenim riječima, problem bi trebalo početi rješavati s vrha. Iako je doktor psiholoških nauka, vjeruje da briga za mentalno zdravlje pojedinca sama po sebi ne obećava dobre rezultate, bez stabilnog državnog sistema koji diktira sistem vrijednosti.
Izvor: avaz.ba /e-turneja.com
