Tipična bosanska mahala u kojoj svako zna šta je u čijoj dnevnoj sobi – Šefik na razne načine pomaže nanu Šuhretu Dautović i njene unuke – Na tevhidu svi molimo za zdravlje našeg Zlatana – kaže nam nana Šuhra, jedna od najstarijih stanovnika u Šefikovoj mahali.
Tombak i Hambar mahala tipične su bosanske kasabe, u kojoj svako gleda svoja posla, a svak zna šta je u dnevnoj sobi komšije. Ne iz komšijske znatiželje, već zato što se paze. Godinama su takvi običaji. Ako niste iz Bijeljine i okoline, nazivi mahala vam ništa ne znače. Bijeljinci znaju.
Ako ste slušali CD koji je snimio Šefik Ibrahimović, predratni talentirani pjevač, znat će te gdje su i po čemu su poznate Tombak i Hambar mahale. Koje je Šefik tako lijepo opjevao da bi mu pozavidjeli legendarni pjevači Safet Isović, Himzo Polovina ili Zaim Imamović.
Opjevao ljepote mahala
Kroz nekoliko pjesama s CD, koji mi je iz Malmea poslao Šefik Ibrahimović, upoznao sam svu ljepotu čuvenih mahala… U subotu, a prije utakmice Radnika i Zrinjskog, posjetio sam rodno mjesto Ibrahimovića. Njihovo lokalno mezarje, kuću koje je sagradio Šefik, te razgovarao sa Šefikovim komšijama.
– Tombak mahala vam je naprijed. Vidjet ćete jedno igralište, pa produžite naprijed. Kod groblja pitajte mještane svi će vam reći gdje je Šefikova kuća– upućuje nas Ramiz Jugović, domaćin, starosjedilac, koji se vratio kući nakon nekoliko godina koje je proveo kod rodbine u Sarajevu.
Malo dalje zaustavljamo se kod groblja. I srećemo jednog mladića.
– Eno, tamo kod one sive kuće, ima bijela kuća na dvije vode. E, to je Šefikova kuća. Potražite komšiju njegovog Bakira. On će vam sve reći. Ja sam od Zlatana dobio loptu s potpisima. Mogu vam je pokazati, ali sada idem kod tetka, poslije cu vam pokazati- upućuje nas Hamid Karić i sam sportaš.
Kaže, kako je nekada igrao u ovdašnjim klubovima Gradini iz Srebrenika i Aidi iz Dubokog Potoka. Jedno vrijeme bavio se i boksom i trenirao u zeničkom Čeliku. Po izgledu lica, kao da je noć prije bio na ringu. Vrlo elokventan i ambiciozan. Hvali se kako govori njemački i engleski, te planira naći pristojan posao. Kaže da, kao i sve njegove komšije navija za PSG samo zbog Zlatana.
Bakira nismo našli, jer je iz dvorišta režao pas, pa smo pokucali na vrata susjedne, odakle je izašla nana. Vrlo prijatna i susretljiva. Kada je čula zašto smo u njenoj mahali, majčinskim glasom nas je zamolila.
– Molim vas djeco ako ćete šta pisati, pišite samo lijepo. Jer to zaslužuju Šefik i Zlatan. Nemoj da bi šta ružno napisali. O njima se i nema šta ružno reći. Meni nisu nikakav rod, ali jesmo bili komšije. Ja mogu pričati samo najbolje o Šefiku i Zlatanu- priča nana Šuhreta Dautović.
Staračko lice dobilo je drugu boju. Veselu. Jedva je, zbog poteškoća sa štitnim žlijezdama, pričala, ali je nastojala ispričati što više o Ibrahimovićima. Vodi nas do obližnje dvospratnice na „dvije vode“.
– Evo kuće koju je napravio Šefik. Uhh sine, ne znam ni ja kad tačno. Prodata je davno.
Potom nas je odvela do lokalnog mezarja. Asfaltnim putem prolaze auti kao na kakvom auto sajmu. Najslabiji automobil koji je taj dan prošao Hambar mahalom bio je auto novinarske ekipe Sporta. Kuće su kao vile u mondenskom mjestu kod Koma u Italiji. Ograde kao da su u zlato kovane, trava u dvorištu poput one u Vimbldonu. Balkonske terase i krovovi poput kuća u meksičkim sapunicama,a dvorišta mahom prazna.
– Evo mezara rahmetli Zlatanovih dede, nane i amidže. Ovdje su ukopani Šefikova majka Vasva i otac Zećo. I Šefikov brat Sabahudin. Ja brinem da su mezarji uredni, da ne zarastu u travu, da ima cvijeća… Šefik me zamolio. I da nije ja bih to činila, jer su Šefik i njegovi roditelji ljudi insani kakvih je malo. Njegovi su roditelji posebno bili na dobrom glasu…
Navija za Pariz
Nana Šuhra otkriva nam brojne „pikanterije“ o Ibrahimovićima.
– Šefik šalje mojoj djeci, mojim unučadima, odjeću, dresove, pakete… I meni pošalje šta treba. Ne tražim, ali on se sjeti. Tako je i kada treba učiti tevhid njegovim roditeljima. Kada dođemo u džamiju, naš hodža kaže sad ćemo proučiti za Šefikove babu i majku, za Zlatnovog dedu i nenu. Da ti je samo čuti kako mi molimo za Zlatana, za Šefika. Posebno za Zlatana.
Šefikova dugogodišnja kona, nana Šuhra ne moli samo u džamiji za Ibrahimoviće.
– Molim sine kad god igra Zlatan. Ja ne mogu gledati kad igra, pa izlazim stalno. Strah me da ga neko ne udari. Plaho me zaboli kad vidim one doktore kad ulete u teren da pomognu Zlatanu. Ja učim i molim za zdravlje Zlatanu. To je zlatno dijete, jer su takvi Ibrahimovići. Zećo, Šefik, Zlatan su pravi insani. Zećo nije izlazio iz džamije. Bio je pobožan. Ja ti se djeco ne razumijem u loptu, al sam popamtila sve države i gradove gdje Zlatan igra. Znam da je sad u Parizu. I moji svi navijaju da on pobijedi.
S jednakim ponosom nana Šuhra govori o Zlatanu, kao i svojoj unučadi, Edinu i Amini. Edin je mašinski inžinjer, a Amina završava elektrotehnički fakultet. Žive u Tuzli, čekaju posao i bolje dane. I svi navijaju za Zlatana.
Na kraju naše posjete Hambar mahali, nana Šuhreta nas je zamolila.
– Djeco samo pišite dobro. Nemam ja nikakva interesa da vam to govorim osim što je to tako i nikako drugačije. Nisam dugo vidjela Šefika, a voljela bih i Zlatana svog vidjeti. Ne bih žalila umrijeti, samo da ih vidim ovdje u našoj Hambar Mahali. Imam ja kasete što mi je poslao Šefik. U njima je opjevao svu ljepotu naše mahale, naše ljude. U pjesmama je pomenuo i svoje roditelje… Ma, milina ga slušati. Nekad bih volila s njim pričati, ali nemam svoj telefon, pa me zovu kod komšija. Meni je sine, skupo to plaćat, al sve bih dala da vidim Šefika i Zlatana- poručila je Nana Šuhreta Dautović dok nas je pogledom dugo ispraćala ispred nekadašnje kuće Šefika Ibrahimovića, oca panetarne nogometne zvijezde.
Bijeljina, Malme, Amsterdam, Barcelona…
Šefik je sedamdesetih godina prošlog stoljeća napustio BiH i otišao za Švedsku. Sa suprugom Julkom dobio je sina Zlatana. Šefik je bio uvjeren da će Zlatan postati klasa. I danas je njegov vjerni navijač na utakmicama švedske reprezentacije. Često je Zlatanov gost kada Ibrahimović igra evropske utakmice. Povremeno Ibrahimovići dođu na odmor na Jadran gdje Zlatan ima rodbinu.
Šefik je imao silnu želju da Zlatan igra za BiH. U nekoliko navrata je zvao bivše čelnike NSBiH, ali oni nisu pokazali sluha. Bilo je to krajem devedesetih godina. Tada je Zlatan, kao mlad i super talentiran igrač još uvjek mogao birati između BiH i Švedske. Šefik nikad nije otkrio ime „stručnjaka“ iz NSBiH koji je rekao „Ima u Bosni takvih koliko hoćeš“… Na dresu švedskog asa jedno je vrijeme pisalo Zlatan, a već nekoliko godinama piše Ibrahimović. Krv nije voda. Možda jednog dana Zlatan zaigra u BiH. Makar u Hambar Mahali, rodnom mjestu Šefika Ibrahimovića.
(Avazov sport)
