Dočekah i ja svoje vrijeme (ne u smislu boljeg života)! Dočekah jesen. Istina, kao i mnogi divim se ljepoti što je stvori ta čarobnica. Radujem se i obilju što nam daruje. Ali, nije to ono što me ushićuje.
To su mirisi! I opet, ne mirisi u prirodi, iako oni u nama bude najtananije osjećaje. To su mirisi u kuhinji moje mame i bake. Mirisi kojih se sjećam iz najranijeg djetinjstva. A mirisi kad se sprema zimnica su uistinu nešto posebno.
Priznajem, prije je to za mene bila gužva oko štednjaka, neke šerpe, teglice, boce, uprskane pločice u kuhinji, čišćenje… Brat i ja smo upozoravani da ne smetamo, ako već ne pomažemo (a najčešće smo samo smetali).
Sjećam se mame i tate kako s prijateljima gule paprike i pri tome se još i zabavljaju. Ja u zamazanoj kuhinji tada nisam vidio ništa zabavno. Cijeli dan posla da se dobije par teglica ajvara, a onda se to podijeli…
Tako i sa pindžurom, pečenim paprikama, džemovima, sokom, likerima…
Pravio se i pekmez od šipaka. Od onih koje smo sami brali. Koji je to tek posao bio! Nismo brali šljive, ni jabuke, ni nešto što se lako bere. Sve se kupovalo, ali šipci su se brali. Tko ih je ikada brao, zna kako to izgleda.
Nama je to uvijek bio doživljaj. Odlazilo se na cijeli dan i po nekoliko puta u toku zrenja šipaka. Tata je obavezno pripremao roštilj, što je brata i mene veselilo više od glavnog razloga izlaska u prirodu. Tata je u branju bio daleko najspretniji, a mama se iz branja vraćala izgrebanih ruku, kao s bojišnice. Bratov i moj doprinos u branju bio je, naravno, zanemarljiv.
Šipke ne beremo već pet godina, sigurno ih nikada više nećemo ni brati, ali u ovo vrijeme ne mogu da ih se ne sjetim i ne zažalim za tim danima.
Kako mi je žao što sam znao mami i prigovoriti zbog spremanja zimnice, posebno kad je tražila da joj pomognemo. Svjestan sam da sam griješio kad mi se činilo teško očistiti češnjak, samljeti paprike, miješati povremeno ono što je bilo u šerpi… Znao sam da će sve biti spremljeno i bez moje pomoći.
Prije par godina shvatio sam da mama posustaje. I dalje je spremala zimnicu, ali sve manje. Nestalo i one radosti i uzbuđenja. I bi mi žao nešto! Žao mi mame! Žalim i zbog sebe, iako sam ranijih godina znao i negodovati. Uplaših se da će nestati i ugođaja i mirisa koji je dom činio toplim i posebnim.
Ove godine mama reče da neće praviti ajvar, da joj je to previše posla, da je umorna… Ali mama, ko mama! Nije joj promaklo razočarenje u mojim očima. I, nakon dva – tri dana ponovo ona stara, kao da joj se vratila snaga i volja. Pečemo paprike, patlidžan, gulimo ih, čisti se češnjak, stara mašina za meso, koja se koristi samo pri spremanju zimnice, ponovo u upotrebi… Ja pomažem koliko mogu. Ponovo radimo s radošću.
Teglice se pune. Ajvar, pindžur, šalša, ljutica, „šarena“salata, džemovi od šljiva, drenjina, sokovi, likeri… Sve lijepo uvezano, na teglama i bocama etiketa sa sadržajem. Većina toga poklonjeno, prijatelji hvale, mama sretna zbog toga. Sretna i zbog teglica koje prijatelji njoj donose.
Radili smo oko zimnice desetak dana, bilo je posla, ali bilo je lijepo ponovo osjetiti radost spremanja.
Ovih dana cijela moja ulica sprema zimnicu. Većina ima svoje voće, pa sve prave u većim količinama. Obično to rade van kuće, u dvorištu ili garaži. Pomažu jedni drugima. Koje je to tek uživanje! Volim sudjelovati u tome. Nije baš da pomognem, ali kažu i da ne smetam. Proba se pri tome i ranije napravljen liker od drenjina, kojih ove godine ima u izobilju. Neko i malo više „proba“, pa brigu o sadržaju velikih šerpi preuzimaju oni koji i nisu ljubitelji ovog čarobnog napitka.
Moram priznati da se sramim i da mi je žao što proljetos nisam pomogao mami pri radovima u vrtu, s izgovorom da mi je glupo uložiti toliko truda za ono što se dobije. A nije glupo, glupi su bili moji izgovori da bih opravdao svoj nerad. Sve uzgojeno vlastitim trudom pruža neponovljiv užitak.
I da ne zaboravim liker od višanja ubranih s višnje koju su posadili mama i tata. O njegovom okusu, mirisu i boji neću govoriti. Reći ću samo da garantirano nabacuje smiješak na vaše lice.
