Čini mi se da moj život nikada nije bilo nestabilniji.
Klimav poput babinog zuba, burniji od uragana, usamljeniji od kaktusa u pustinji. Ja protiv cijelog svijeta. Narušeni porodični odnosi i težina uspjeha koji sam, poput samara, nosio na leđima činila me zbunjenim i nesrećnim. Sutrašnja slava u meni je budila potrebu za duševnim mirom i spokojstvom, ali nisam mogao. Otac, kao da nije imao duše, nije mario za mene. Nije razumio moje vjerovanje u Boga, biće kome sam dugovao sve što imam: život, zdravlje, uspjeh, prijatelje…
Dok sam ja sve dobre stvari tefterio dobrim Božijim djelima, moj otac je sve probleme slagao, poput računa za struju, na Božiji račun. Njemu je jedini krivac za nesreću bio On.
Ta njegova energija na nekoliko sati u meni je probudila buntovnika, pitao sam Boga zašto se meni dešavaju loše stvari. Shvatao sam to kao kaznu, a ne kao test i trn na, kasnije uspješnom, putu. Drznuo sam i zgriješio se, moleći i čekajući odgovor od Boga, u vidu pomilovanja, čuda.
Sutra je slava, a meni danas nije dan prije slave nego obični, 15. novembar, okovan i ukrašen snijegom. Do tada sam mrzio snijeg. Znam, znam da je u meni nešto bilo nečisto. Mrzio sam snijeg, a on je bio oličje čistoće koju je Bog slao ljudima na zemlju. Snijeg je, možda, poslat kao čistoća tijela i uma, poziv na pokajanje, ali i sreću, radost, veličanje života.
Danas su i izbori na Kosovu, bio je to kraj jedne vladavine. Era jednog čovjeka je završena i na tom mjestu počinje, sa pisanjem stranica istorije, drugi čovjek.
Osim snijega koji se širio po tlu, širala se, brzinom munje, i vijest o povećanju broja osoba oboljenih od gripa A H1N1. Opasnost je igrala oko Balkana, izmotavala se čekajući da prekine kolo sreće i stane do jednog zdravog i srećnog čovjeka koji se nalazio u kolu. U Srbiji je panika proizvela potrebu za prodaju masaka na crnom tržištu kao cigarete u BiH prije deceniju.
„U Srbiji se šest puta više umire od novog gripa nego u Slovačkoj i Austriji, dvaput više nego u Bugarskoj, 12 puta češće nego u Nemačkoj! Srbija je vodeća zemlja po smrtnosti u regionu, jer je na 7,5 miliona stanovnika, potvrđeno da je 279 ljudi obolelo od novog gripa, a umrlo devet” – piše u današnjem izdanju Blica
Psihičku nestabilnost liječio je, pomalo, snijeg. Smirivao me i ulijevao trunku sreće. Kroz prozor svoje sobe gledao sam vršnjake kako se valjaju u snijegu, ja bih se, po običaju njima pridružio poslije Vijesti u podne. Informativnim i političkim emisijama sam, u ranom djetinjstvu, zamijenio crtane filmove. Nisam se pronalazio u tom virtualnom svijetu dobrote, gdje je zlo jače svom dužinom svog postojanja, i, onda, na kraju, izgubi od dobra, kao što nestane slike na TV-u kada nestane struje. Privlačio me taj realni svijet, svijet odraslih, koji me tjerao na razmišljanje. Volio sam i slušati prepiranja političara na koja sam rijetko nasjedao.
„Tačno je podne. Ovo su vijesti dana: Jutros je u 10:45 na Vojno medicinskoj akademiji u Beogradu u 96 .godini preminuo patrijarh srpski Pavle“ – oglasila se tada, mislim, Nada Arlov. Nastao je muk. Muk koji plaši i boli, trajao je sve dok ga suze i plač nisu nadjačale.
„Snijeg, grijeh, pokajanje, mir, spokoj, vječni život, raj“- sve ovo vrtilo se po mojoj glavi, u krug, kao ringišpil. Naslonio sam se na krevet i ostao prikovan do sljedećeg dana, tek ponekad bih ustao da odem to toaleta i da se umijem. Bio je to dan kada sam saznao sve ono što nisam znao o Patrijarhu, slava mu. Njegova biografija, njegova djela. Mučila su me pitanja: „Zašto baš danas? Zašto ovako pada snijeg? Zašto je napolju sve okovano snijegom i zašto je bjelina prekrila prirodu?“, ali ono pitanje na koje nisam dugo našao odgovor bilo je: „Odakle novinarima podaci o Patrijarhu, odakle im snimci, kada su stigli sve montirati?“ – tada se u meni rodio istraživački, novinarski, duh.
Sjedio sam pred TV ekranom, plakao, smijao se od pomisli na sva plemenita djela patrijarha Pavla
Poslije tog dana, poslije te godine, ništa više nije isto. Nije isti patrijarh, nije isti moj život, nisu isti moji pogledi na kaznu i blagoslov nazvan život.
I ne prođe godina da se ne sjetim tog dana, tih emocija i nevjerice. Kao da je jedan dio mene nestao, kao da je jedan dio umro, a jedan se rodio. Kao da sam tada odrastao. Mislim da sam se tada obavezao da sam sam svoj roditelj, da sam sebe kažnjavam na svojim greškama i da sebi budem savjetnik.
Od tada su me svi smatrali odraslim, i takav sam ostao. Tada sam porastao, ali sam postao emotivno dijete. Neozbiljan, ali iskren. To su bili samo ostaci djeteta u meni jer u svima se krije dijete, kod mene se skrilo u ljubavi i ne izlazi. Bojim se da bi jednog dana, baš kao i ja, moglo odrasti. Dok spava, postoji. Probudi se tek onda kada ne može nešto da dobije, poput bebe koja spava i probudi se samo kad je gladno. Ovo dijete u meni gladno je samo jednih očiju, jednog tijela koje pored mog gleda i gubi se u sazviježđu zvijezda.
