Prije nekoliko dana sam s bratom i nekim dragim članovima šire obitelji bio na raftingu na Tari (ja na radost ostalih iz društva, ispao iz čamca). Kako ni Višegrad nije bio predaleko, ispunili smo i svoju davnašnju želju i posjetili ga. Poznatu Ćupriju renoviraju, ali i takva je fascinantna. Prolazeći brodićem ispod njenih lukova, čovjek se i nenamjerno vraća u prošlost i postaje bolno svjestan svoje malenkosti, istovremeno diveći se veličini ljudske snage. Obišli smo i Andrićgrad, ostavši zadivljeni onim što smo vidjeli. Kupujemo jeftine suvenire i na poleđini jednog čitam veliku istinu «Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije kako nam baš to malo nedostaje». Koliko je samo mudrosti bilo u glavi velikog Andrića! Tog trenutka mi se učinilo da sam pronašao i to malo što mi je većinu života nedostajalo.
Uzbudljiv rafting, obilazak Višegrada, susret s rodbinom i prijateljima, posjet gradu studiranja, boravak od desetak dana u gradu svog djetinjstva (za mene najljepšeg na svijetu), poznate ulice, lica i mirisi. Sve bilo u vrijeme Bajrama, a o bajramskim trpezama neću ni da govorim…
Naivan, kakav već jesam, s trideset, koliko sam ih skupio da ne kažem gdje, pomislih da me je pogodilo ono malo spominjano od Andrića. Pomislih samo, a ono iščeznu. Vraćam se u grad trenutnog življenja, a time i u surovu stvarnost. Dočekuje me još jedna odbijenica za posao, više i ne znam koja po redu. Baš me nešto zanima koliko mladih se zaposlilo, a da ne pripadaju ni jednoj političkoj opciji. Postoje li uopće takvi?
Mlad sam ( ne i premlad), ali još uvijek nemam dovoljno životnog iskustva i mudrosti suprotstaviti se nepravdi koja nas svakodnevno sustiže i pobija u svakoj želji i odluci da od sebe napravimo moralnog i poštenog čovjeka. Šutiš i trpiš, ne progovaraš. Ništa niti vidiš, niti čuješ i tako u nedogled. Oni, «premazani svim mastima», otuđuju ti misli, zarobljavaju dušu, uvjeravaju u laži i pri svemu se predstavljaju da su ti prijatelji. Ti ludiš, postaješ sve nesigurniji i počinješ se pitati jesi li spreman «prodati dušu đavlu».
Satima sjedim, šutim i ne progovaram. Ne usuđujem se razmišljati o budućnosti. Sve me nervira. Komunikacija s prijateljima svela se na minimum. Sitnice, koje su me nekad usrećivale, više i ne primjećujem.
Najbolnije od svega je što moja sudbina ovisi o dobroj volji ili jednom telefonskom pozivu nekoga tamo, ne znam ni ja koga, izabranog ne znam ni ja kolikom brojem glasova. Boli i što vidim da moje obrazovanje i sposobnosti ne utječu puno na to kako doći do onog malo što mi nedostaje da bih preživio.
Ovo je kasno noću, pisao tridesetogodišnji Ognjen, a isto ili slično mogao je napisati jedan od tisuću i tisuću mojih vršnjaka u ovoj nesretnoj zemlji.
