Rođen sam, tamo gdje se Rzav ulijeva u Drinu, tamo gdje se za dva dana rađa novi grad star nekoliko vijekova. Sam Andrić je jednom rekao: “Život je neshvatljivo čudo jer se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto kao na Drini ćuprija”. Da, čudo, neshvatljivo čudo. Ponekad pomislim da nismo rođeni, nego bačeni iz nekih svjetova da se sami snalazimo u moru jada, čemera, u moru licemjera i kriminala. Neki kao da su bačeni iz pakla ili drugih svjetova pa im ovaj život dođe kao nagrada: kradu, otimaju i prisvajaju. Ubijaju svoju djecu svojim novcem.
U redove između prstiju novcem su zamijenili oblake, sive i bijele, one koji nam donose kišu, ali i one koji održavaju život šaljući spasonosne kapljice. Možda, zbog toga što pogled kroz prste u oblake, zamijenimo pogledom u novac, oblaci se naljute pa plaču, ali kad ih ne čujemo, pobjesne poput psa koga držimo u kavezu bez vode i hrane, pa napada onoga koga je čuvao, zbog koga je i postojao. Možda, sunce koje nas grije, zamijenjeno solarijumom, ne bi li ubrzali prirodne procese potamljivanja kože, koji je tu ne radi boje kože, već radi vitamina D koji dobijamo sunčanjem, ponekad podigne obrvu i ugrije jako, paleći pred sobom sume koje siječemo više nego što nam treba stvarajući klizipta koja nose ono što nam je neophodno. Progrije samo da nas upozori da nas ono snabdijeva vitaminom D, da je ono stvoreno za nas, kao i za biljke i životinje.
Ja, kao i mnogi od vas, se osjećaju kao da su pali iz nekog finog i poštenog svijeta gdje se poštuje znanje, trud i rad. Osjećamo se kao da smo zalutali u ovaj svijet, poput Alise, ovo je Zemlja Čuda, ne, ovo je Zemlja Nevjerice.
“Daj mi znanje daću ti imanje” – davno je rekao neki daroviti pojedinac, a mi ljudi, ne baš toliko daroviti dali smo sebi za pravo da živimo po principu “Daj mi zvanje daću ti imanje”. Biti sasvim prosječan osnovac, problematičan srednjoškolac, student sa dovoljnim budžetom i diplomirani kriminalac ili parlamentarac, zašto ne i policajac, ma bolje je direktor, danas je, umjesto sramote, privilegija. Mogu li se školovati za direktora? A, ne, bolje ne, nemam ja novca za to. Moji roditelji će, ono malo hrane koje kupe mimo hljeba, rjeđe kupovati, smanjiće unos vitamina, ali imaju sunce i vitamin D, da bi meni platili školovanje. U osnovnoj, ali i srednjoj školi sam bio i ostao odličan učenik, ali da li će na fakultetu tako biti, pa, to vam ne znam. Skupo je školovanje, vjerovatno ću morati nekom debelom čiki sa tri razreda osnovne skole i knjigama od četvrtog prati tanjire ili mijenjati pepeljare tatinim sinovima i kćerkama koje ne znaju da je Tunguzija oblast u Rusiji i da solarijum nije zdrav, naprotiv. Možda ću i nekim bakama, koje nemaju dovoljno ni za egzistenciju, cijepati drva, trebaće mi njihov novac kojim će me platiti, a ja neću imati snage da ga uzmem, misliću da sa tim novcem mogu kupiti metar drva, koji bi im u slučaju “jake” zime, nedostajao. Moraću raditi da bih platio školovanje, moraćemo raditi, mi stanovnici Zemlje Nevjerice. Kad diplomiramo, karijeru ćemo graditi na birou. Možda i kupite posao.
No, možda se neko i sjeti da ovu zemlju ne mogu voditi ljudi koji ne znaju da kvadrat nad hipotenuzom, to zna svako dijete (svako pametno dijete) jednak je zbiru kvadrata nad obje katete. Shvatiće da ekonomijom ne mogu upravljati ljudi kojima za množenje jednocifrenih brojeva treba digitron, shvatiće da i političari ne mogu biti nevaspitani, da oni koji šalju poruke građanima, moraju poznavati bonton. Shvatiće da novinari moraju biti pismeni.
Koliko god novca dali za zvanje, nikada neće moći kupiti znanje, znanje koje Vi imate. I sjetite se “Sramota nije nemati, sramota je ne znati”.
