Ovo je vrijeme u kojem ljudi gledaju samo svoju korist, pa makar je izvukli od svojih rođenih. Ne možemo reći da oduvijek nije bilo tako, makar u našoj BiH.
Nakon svih ovih dešavanja u vezi poplave, ovih crnih dana za sviju nas, vidjela sam na šta su ljudi sve spremni.
Koliko bi jedni dali “ruku u vatru” da pomognu, toliko bi jedni i uradili da odmognu. Političari su hvatali ili vodili kamere sa sobom kako bi vidjeli da nešto rade, da im je zaista narod bitan. Ti trenuci su im bili najvažniji pred izbore, ali itekako providni.
Naš jadni i napaćeni narod je ostao ne pomičan i u situaciji za koju je teško naći izlaz. Znate kako kažu : ” Kad se male ruke slože, sve se može”, tom se izrekom vodio narod, bez obzira na nacionalnu pripadnost, boju kože, kojem se Bogu molimo. Zbog toga sam izuzetno ponosna na nas, na to što smo iz svega ovog neku poruku izvukli.
Nikad mi neće biti jasno kako su mnogi htjeli da se okoriste ovom situacijom, kako su u ovom tražili način da se obogate hranom po višim cijenama i raznim drugim stvarima.
Malo se sve stišalo, malo se sve smirilo, da li se i dalje poštujemo i volimo? Da li i dalje gledamo da pomognemo jedni drugima bez obzira na sve? Ili je to bio samo trenutak kad se ljudi pokažu dobrima i nestanu?
Poplava nije bila iz nekog običnog razloga, ovo nam je bila opomena. Bolan, je li bitno da je neko Musliman, Hrvat ili Srbin da bismo se mi pozdravili, popili kahvu i pričali?
Zar ne udišemo svi isti zrak, nismo svi od krvi i mesa? Zar će nas neko na onom svijetu pitati šta smo mi ili za ono što smo radili?
Molim Boga da ostane ovako, da se ne desi isto, ali da mi u dubini duše ostanemo isti, da nas političare opet ne razdvoje i stave u različite košare.
PIŠE : SAJRA ČATAKOVIĆ
