Bože, starim li ja to, kad se s nostalgijom sve češće prisjećam djetinjstva i s čuđenjem i neodobravanjem gledam na način života današnjih mladih.
Bijah dijete nemirnoga duha, svojeglav, a po mišljenju starijih s ludim idejama… Sjećam se da sam satima znao maštati o dalekim putovanjima. Moj dječački san o misionarskom životu u Africi nije ispunjen, ali još uvijek nisam odustao od njega. Maštao sam o malom koferu, dobrom foto aparatu i kameri. Želio sam upoznati druge kulture, a slikom i riječju prenijeti drugima svoja iskustva. Umjesto kofera imam praktičniji ruksak, imam i aparat i neku kamericu i živo se nadam ispunjenju dječačkog sna.
Mnogi snovi ostadoše snovi (uz nadu da će jednom postati zbilja), ali dosta ih se i ostvarilo. Bila su to neka vremena kojih se sa radošću prisjećam i o njima često pripovijedam. Cijenilo se i poštivalo prijateljstvo. Znalo se družiti, veseliti, nasmijati, a po potrebi i zaplakati, što zbog nesretne ljubavi (u tim godinama velikim i vječnim), što uz zvuke gitare i butelju crnog vina negdje uz rijeku. Razgali ti se srce i duša, misliš da će svijet propasti što si dobio još jednu korpu. Nije bitno gdje si, kada su oko tebe ljudi sa kojima se uvijek možeš dobro zabaviti i nasmijati.
Koliko puta sam došao zorom kući, prljav i umoran, ali sretan, punog srca, bolesnog želuca ili stomaku zbog sjedenja na hladnom betonu ili ledini, promukloga glasa, a očiju crvenih što od dima, a što od nespavanja. Ličili smo tada na vampire, ali smo bili lijepi jedni drugima.
Često bi se u društvu našao netko tko je znao prebirati po gitari i našoj sreći nigdje kraja. Pred odlazak na kraća ili dulja putovanja noćima se nije spavalo. O doživljajima na tim putovanjima da i ne pričam, većina iz moje generacije ih je iskusila.
Ništa nam nije bilo teško ni mrsko. Bilo je dovoljno samo spomenuti nešto suludo i ekipa je već bila spremna za realizaciju. Bilo je tu kupanja u ledenoj rijeci (često i sa bolnim posljedicama), vožnje biciklima po neuvjetnim prometnicama (bez ruku, naravno), krađa i prejedanja zelenim voćem (posljedica čega je bila nemogućnost odlaska u školu zbog pokvarenih stomaka).
Bilo je toga, bilo… O nekim našim biserima se i danas priča. Kamo sreće da ih je bilo i više, bili bismo bogatiji za sjećanja, koja danas pomažu da lakše podnosimo sivilo što nas okružuje.
Stariji, a posebno naši roditelji, nisu odobravali to što radimo, plašeći se u kakve ćemo ljude izrasti. Sad su se uvjerili da je njihov strah bio bezrazložan. Izrastoše njihova djeca u poštene i obrazovane osobe, koje njeguju dugogodišnja prijateljstva, koja znaju cijeniti istinske životne vrijednosti, a zahvaljujući tome lakše podnose i sve životne nedaće.
Gledam današnje mlade…
Gazi li me vrijeme, jesam li nešto naučio ili zrijem?
Čini li se to meni, ili je na ulicama i u parkovima sve manje mladih? Nama su prostori ispred zgrada često bili dnevni boravak, a današnjim mladim generacijama, kao da to postadoše kafići. Na većinu iz moje generacije roditelji su se žalili da previše pričaju. Današnji mladi kao da prestadoše komunicirati s roditeljima.
Je li problem u tome što nam se čini da je danas sve lako dostupno. Klikom miša lako odeš u nestvarni svijet
Riječi se zamjenjuju lajkom, zdrava dječja igra đoisitkom, kojim najčešće otputuju u svijet agresivne igre, a stvarni susreti virtualnim.
Tko je tome kriv?
Što se dogodilo da se iz temelja promijeni način življenja, da zaboravimo družiti se, da sve manje razumijemo jedni druge, snovi mladih postadoše nešto što ne shvaćamo.
Otvorimo se ponovo, pokažimo raskoš uličnih igara, igrajmo se zajedno, prenosimo iskustva i razgovarajmo, provodimo vrijeme u prirodi, učimo ih živjeti s prirodom i u prirodi.
Nadajući se da će prava druženja zamijeniti ona nestvarna, da će mladi odrastati maštajući na način na koji su to činile generacije i generacije prije njih, ja ne odustajem od svoji snova i vjere da će mladost na vrijeme shvatiti da jedino čovjek čovjeku može biti prijatelj.
Izvor:Senzacija.ba/e-turneja.com
