Naša nova kolumnistica, a i kolegica novinarka Azra Aščić je za prvu kolumnu odabrala veoma osjetljivu temu. Pročitajte i složite se, odnosno odbacite ono što se nalazi u tekstu. Na vama je da odlučite.
Ponekad se pitam da li smo svi od krvi i mesa, da li u svima nama kuca srce? Ono što u meni kuca ne dozvoljava mi da mirno posmatram dok se svaki dan bilježe nova i brutalnija zlostavljanja pasa. I kao da to nije dovoljno, bosanskohercegovačka „ženturača“ jedan dan ustade na lijevu nogu pa nam servira prijedlog zvani EUTANAZIJA. Kako ružna riječ upakovana u sjajni papir na koji se ista ta „ženturača“ odluči da zalijepi mašnu, odnosno da i ona nešto predloži, jer inače ne priča puno, ali zato zarađuje puno. Konačno progovorila i lupila glupost. Kaže tako to rade članice EU. Eh, što se ugledaju na tu EU kad se radi o nečemu što njima odgovara, pa brže bolje neka Zakon stupi na snagu ne bi li nas primili u tu EU, jer „ženutrača“ će nas uvesti tamo, niko drugi, samo ona, jer progovorila je. Veliki je pomak to za nju, ponosna je ona na sebe. „Ženturača“ koja te iste pse i ne vidi svojim očima, jer ona ne pješaći, ona se vozi autom. Da, da upravo ona predloži eutanaziju. Sigurno joj smetaju, podmeću joj šapu dok ona u svojim skupocjenim štiklama napravi nekoliko koraka od uvažene joj rezidencije do auta. Veliki su ti njeni koraci, a mala joj duša, pa hajmo „udarit“ po psima, oni svakako ne mogu da pričaju i da se brane, a kad želimo da smo veliki uvijek „udaramo“ na slabije, jer smo tako bliže svome cilju, zar ne? Nisu nju mama i tata socijalizovali od malih nogu, pa gdje da to danas očekujemo od nje. Nije „ženturača“ nikada imala psa, pa ni avlijanera, nije njena ruka nahranila slabijeg, pa kako da probudimo ljubav u njoj? Ne zna „ženturača“ kako se psi mogu voljeti, ne zna ona za tu ljubav, ali zna zato za eutanaziju. Ustvari, čula je ona za ove slučajeve gdje su agresivni psi napadali građane, djecu, pa joj palo na um da eutanazira sve, jer svi su kao isti, možete misliti. To je kao da za ljude tvrdimo da su isti i da po jednom lošem čovjeku sudimo svima. Ali neka „ženturači“ to ide na dušu, a ići će jednog dana, hoće sigurno. Kad ne bude više pasa, ko je sljedeći? Ima li „ženturača“ još koju da kaže, da progovori. Progovori ženo, ili ipak nemoj da i naše glave ne budu „letjele“.
„ Ako mi ne možeš pomoći nemoj mi ni odmagati“- poručili bi psi, da mogu govoriti, ovoj „ženturači“ sigurna sam. Ovo je izreka koja treba da dopre do svakog čovjeka i da mu bude vodilja u svim sferama života, pa i u ovom veoma važnom segmentu. Razumijem da ne možemo svi da osjećamo ljubav prema životinjama, ali ako ih već ne volimo, ako im već nismo privrženi , u krajnjem slučaju ako ih se i bojimo, onda to svakako nisu razlozi da glumimo njihovog dželata. Slažem se da agresivnim psima nije mjesto na ulicama, i slažem se da rješenje za njih treba da se nađe, no zdravim psima naše ulice ne smiju biti pakao. Vrijeme je da se nešto konačno uradi po ovom pitanju i da se krene ka riješavanju problema. Ovo nije priča koja treba i dalje da visi u zraku dok ne bude potpuno obješena. Sudbina ovih stvorenja ne smije biti upitna. Budimo bića koja žive život šireći pozitivne primjere i ne zaboravimo da psi za datu ljubav uzvraćaju dok ih život služi, a u državi u kakvoj živimo barem su ljubav i tolerancija besplatne. Pokažimo da smo sociljalizirani i ne zaboravimo poznatu izreku da „Psu nije bitno da li ste bogati ili siromašni, zanimljivi ili dosadni, pametni ili glupi. Dajte mu vaše srce i on će vam dati svoje”.
Ljudi i životinje, svi smo povezani, al’ ne razumije to “ženturača”.
AUTOR: Azra Aščić
