E vala, neka prođoše i ovi blagdani! Raduje se čovjek danima, sprema se, kuha, kupuju darovi… potroši se i zadnja marka i na ono što nije potrebno. I, što je najgore, svi očekujemo kao nešto će se bitno promijeniti. Dobit će se posao, srest ćemo ljubav svog života, bit ćemo vitkiji, ljepši, mlađi, mudriji…
A ono ništa! Slijedi triježnjenje, što od pića, što od realne svakodnevice, što od praznih novčanika. Kilograme, svoju bolnu točku, neću ni spominjati. Odmah me zaboli želudac. U ovoj žurbi zaboravismo na neke prelijepe običaje. Sjetite se kad ste zadnji put napisali ili primili čestitku. Znam, puno je lakše telefonirati, poslati SMS poruku, E – mail…, ali gdje smo tu mi? Sve možemo odraditi za nekoliko minuta. Razgovaramo ili pošaljemo poruku i prelazimo na drugi broj. Primimo poruku, pročitamo je, obrišemo (jer je memorija već puna) i u većini slučajeva brzo zaboravimo.A sjećam se, davno je to bilo, kad sam za blagdane sretao poštare s prepunim torbama. Danima se znalo tražiti što ljepše čestitke, pravili su se unaprijed spiskovi da se tko slučajno ne izostavi, a onda navečer,
za okruglim trpezarijskim stolom, mama i tata su ih ispisivali nastojeći osmisliti što ljepšu i maštovitiju poruku. Brat i ja smo bili mali, ali smo i mi sudjelovali u tome stavljajući čestitke u koverte, da bi sutradan s tatom odšetali do pošte, na koverte stavili markice i poslali čestitke. Sjećam se uzbuđenja pri obavljaju tih radnji, i još većeg pri iščekivanju čestitki. Kako smo samo brat i ja trčali na vrata na svaki zvuk zvona pretpostavljajući da je poštar. A onda se zajedno čitalo, razgovaralo o osobi koja ju je poslala, divilo se ljepoti čestitke i čuvalo ih se danima.
Čini mi se da i sad osjećam miris papira na kome su bile ispisane čestitke, kao da se sjećam i rukopisa (ili to sebi samo umišljam). Znam da mama, u jednoj kutiji koju ljubomorno čuva, ima čestitke stare i po tridesetak godina.
Svega toga sam se sjetio pred ove blagdane i silno poželjeh da mi tko pošalje čestitku, onako kao što su ih dobivali moji roditelji, da je poštar izvadi iz torbe i pruži mi je, a ja na njoj pročitam svoje ime. Ali sve ostade samo nadanje (a i kako bi drugačije kad ni ja nisam poslao nijednu).
Istina, jedno jutro me probudio zvuk zvona na vratima. Bio je poštar, ali ne s onim što sam priželjkivao nego s računima od kojih mami ne bude baš dobro. Bila je i jedna plava koverta s nekim opomenom, nekakvi reklamni materijali.
Shvaćam polako, a trebalo mi je po prilično vremena, da se prave vrijednosti ne mogu kupiti nikakvim novcima ni tehnologijom. Sjećam se i kako su se birali i pakirali darovi koji su najčešće bili iz kućne radinosti.
Sada shvaćam da su oni bili i najvrjedniji. Tek sad stvarno znam koliko je ljubavi bilo u džemperima, kapama i šalovima koje su isplele mama ili baka. Koliko je ljubavi bilo u sanjkama koje je tata prepravio od svojih koje je on koristio kao dijete. Često se pitam zašto nam je potrebno toliko vremena da shvatimo što su prave vrijednosti.
Bit će vam lijepo ovisno o količini ljubavi koju pružate onima koji su uz vas. Dar koji ste primili ili pružili i mjesto gdje se nalazite, na ljepotu doživljenog nemaju utjecaja. Važno je samo da ste s onima koje volite i koji vole vas.
Danas je četvrti siječnja, znam da će se ovaj mjesec odužiti kao gladna godina, ali znam da će i većini biti tako. Izdržat će se!
P.S. Počeo dijetu. Moram izdržati!
Izvor:Senzacija.ba /E-turneja.com
