Odrastao sam u vrjeme teletabisa, pokejmona i drvenih igračaka. Nisam imao mobitel, tablet, kompijuter, ali sam bio sretniji, svi smo bili sretniji nego djeca danas .
Ja sam odrastao u siromašnoj porodici, nije me sram to reci. Otac se je trudio da imamo sve što nam je trebalo.
Nismo bili gladni niti žedni, ali nismo ni imali ono što su druga djeca imali.
“Stari” poslije rata koji je pogodino cjelu državu, nije uspjevao pronaći posao.Radio je sve i svašta da bi mi imali šta jesti.
Kažu da svako doživi neku situaciju u djetinstvu, koju pamti cjeli život, ovo je moja.
Prvi razred osnovne škole, idemo na izlet neki,”stari” mi par dana prije daje 5 KM,(u to vrjeme za djete od 7 godina,to je bilo dosta novca) ali znao sam da će moji drugari nositi svi 10 KM najmanje i bilo mi je krivo što nemamo više. Na dan polazka, mama kao i svačija druga u to vrjeme me je spremala i obukao sam neke hlače, gdje sam imao džepove na koljenima. Stavljao sam 5 KM u džep rječima : 5 Km u ovaj džep,a onda se “stari” spustio kraj mene i reče a drugih 5 KM u ovaj drugi džep, zagrlio sam ga,ali danas , skoro 20 godina poslije, shvatam da nisam dovoljno jako.
Kad bi tad u to doba neko djete imalo nešto novo, neku igračku, ili dio odjeće, pitao sam roditelje da i meni uzmu isto to, ali oni nisu imali novca za to.Tada bi im rekao da ih ne volim, da ih mrzim zbog toga,a sad shvaćam da sam imao sve što sam trebao da imam u tom trenutku, niti išta previše,niti išta premalo, tačno onoliko koliko je trebalo. Možda sam zbog toga postao čovjek kakav jesam danas, pažljiv prema svima, odgojen da poštujem druge, da ako mogu pomoći pomognem, ako ne mogu da ni ne odmažem.
Roditelji su me odgajali do srednje škole, od srednje škole odgajam se sam, i znam da bi moji roditelji bili ponosni na mene.Da mogu sad da me vide, nisam bogoat, ali čista mi duša to je ono što su i oni željeli, jer uvjek su mi govorili : Nije sine novac sve, džabe ako imas milione, ali ako u duši nisi dobar, opet si i uz te milione najsiromašniji covjek na svjetu.
Čovjek ne cjeni svoje roditelje dok su zivi, zamjeramo im što nismo imali sve što i druga djeca, a oni su dali svoj život da bi nas usrecili, shvatite vi to sve,ali prekasno.
Sve što želim reci za kraj je da “Babo” i Mama volim vas, uvjek sam vas i volio i molim Boga, molim vas da mi oprostite sve ono šta sam rekao vama tokom djetinjstva, tokom života, nisam shvaćao tad, ali sad kad vas više nema znam da je kasno ali shvaćam, napokon shvaćam.
Vjerujte mi da svaku noć zaspem misleći na vas i ponekad plačem, ponekad se smijem, jer se sjetim svega što sam proživio uz vas.Znam da me čekate tamo da se opet vidimo, da svaki dan pazite na mene, osjećam to.
Hvala vam za sve i VOLIM VAS….
