Sevdah teče mojim venama s prvim majčinim mlijekom kojim me zadoji i prvim dahom i uzdahom kada me privi uz svoje grudi, te dva srca počeše da kucaju u istome ritmu i oćutiše sevdah, taj melanholični osjećaj života, obojen čeznjom i lijepom tugom, koji se u našoj Bosni živi stoljećima i prenosi s koljena na koljeno kroz našu lirsku, ljubavnu pjesmu, sevdalinku. Sevdah je, zapravo, emotivno, muzičko, lirsko i vizuelno putovanje kroz dušu moju, kroz moje osjećaje i sjećanja, kroz jesitost bića moga…
Islam je, kao obilježje svoje etike i estetike, donio propisanu distancu između muškarca i žene, i to baš u ono doba kada je ljubavna strast , čeznja za blizinom dragog lica najsnažnija i najobilnija, i mjesto dodira gotovo onemogućenog, koji bi zanos i čežnju ugasio u početku; ljubav traži suptilniji izraz i progovara kroz stihove sevdaha. Sevdah ni o čemu drugom ne govori već samo o ljubavi; kako o ljubavi između dva zaljubljena srca, tako i o ljubavi između brata i sestre, roditelja i djece, ljubavi prema prirodi….Isključivi i jedini motiv je ljubav. Sevdah i sevdalinka nikada neće umrijeti, jer im neće dozvoliti naša zaljubljena srca, koja su zdenac sevdaha i sevdalinke, svjetlosna nisa, koja emanira sevdah u željenom pravcu.
Jedno neznano i zaljubljeno srce ispjevalo je slijedeće antologijske stihove:
“Šeničice sitno sjeme
da sam nešto tvoje pleme
ja bih znala gdje bih cvala
bazerdžanu na dućanu
ćatibima na hastalu
a hodžama na mestvama
sarhošima u čašama.”
Mr.HABIB MANDŽIĆ, KNJIŽEVNIK
