Kritika poslije mostarske premijere predstave “Ja sam životinja”

Ako mislite da DELINKVENCIJA nastaje na ulici varate samo sebe a ako mislite da institucije ili škola može pomoći u prevenciji ili sprečavanju onda varate i sebe i svoje dijete.

Predstava “Ja sam životinja” namjenjena je prvenstveno mladima, roditeljima, profesorima, socijalnim radnicima i cjeloj javnosti (ovo je stavljeno ako se neko izvukao nepomenut da se pronađe jer ovo nije projekat ili tema sa datumom trajanja -otisnuto na obaraču). Ovo je predstava koju hitno društvo treba. Recept koji učitelji, kao doktori, a ministarstva kao farmaceuti, treba da propisuju i izdavaju tinejdžerima, učenicima. Konačno, naš sin, kćer, prijatelj bi nas pogledao značajno i bio(la) iznenađeni šta smo im preporučili (što je i zabilježeno, učenik KŠC Sarajevo: “Smaraju nas sa kino projekcijama i filmovima…” Ovo je predstava koju stvarno trebamo jer naprosto doprinosi boljem razumijevanju među vršnjacima, roditelj-dijete, profesor(ica) – učenik i na kraju društvo i mladi. S druge strane je atraktivna jer je rock’n roller moderna, savremena i dobro komunicira sa publikom. Pršti od fino uskljađenih i uštimanih scena za mlade, ali i da nas podsjeti gdje smo zaglavili i poduči gdje griješimo. Da, upravo tamo, tamo gdje smo slabi, najslabiji.. kod djeteta, koji tamo negdje uživa u nečijoj drugoj “Glavi.” Predstava, osim što je vremenski i tematski utemeljena, prošla je i autentičnu verifikaciju od osobe koja je bila dio ovoga fenomena ili naše svakodnevnice. Ona se nazivala “Ja sam životinja”.

Prekomjernom brigom, ili nebrigom, franatičnom kontrolom i spregom mi nesvjesno odgurujemo te mlade od sebe (mi ih nazivamo još djeca) i nikako da prepoznamo njihovu ličnost, njihova razmišljanja i potvrdimo njihovu ulogu i vrijednost u ovome životu, društvu i svijetu. Uvijek je nešto preče i uvijek ih po pravilu uvrijedimo dok ne ostanu sami. To su idealni i podobni pratioci za neke druge “Glave.” Ako naša djeca mogu da podnosu i da se nose sa nasiljem i torturom u kući/domu onda zasigurno mogu bolje na ulici. Tamo su priznati i dodjeljena je uloga! Osjećaji vremenom otupe i obamru pa se pronalaze i stvaraju iskrivljene, raspolućene vrijednosti u okviru kojih djeluje „raja“.

Obrazovni sistem tu ne može ništa uraditi, naprotiv samo će se nadograditi i osnažiti ovakve ličnosti (da li je uopšte bitno naglasiti institucije, kako funkcioniraju, rješavanje “problema” i koliko povratnika). U obrazovanju je sve dovedeno u neki standard, sve je u normama i kalupima koje “društvo” mjeri i kroji…nista nije lično, osobno. Koji paradoks da učitelji i profesori ne izrađuju nastavni plan i program! S toga se onda nije za čuditi da nam Princeze i Prinčevi u klupama sjede nemotivisani, nezainteresovani, bezvoljni sa izrazito niskim stepenom samopouzdanja, inicijative ili su to samo dobivači petica.

Predstava govori i tome, ali i o surovosti grada i urbanog načina života, otuđenja i nerazumijevanja današnje generacije. Sve se promijenilo i nikako to da shvatimo, da su instrumenti ili načini odgajanja i obrazovanja oni koji su vrijedili prije, danas nisu primjenjivi, ne bar ovoj generaciji mladih. Predstava “Ja sam životinja”, teatarski sa svim prednostima koje ima, pruža izvanredne uslove da na estetski način, kroz iskustvo vidjenog događaja i kasnije doživljaja, zorno prikazuje stanje države, sistema i porodice.

Strategija borbe protiv smanjenja delikvencije u BiH počinje sa “kako je nastao dokument” dok sa druge strane nastaje pošast nesrazmjernih veličina i širi se na principu domino efekta. Ekspertaki ego zadovoljen, previše teksta i beskorisnih istraživanja koje nikome nije koristilo. Zaboravih da pomenem da predstava ima podršku crno na bijelom od svih kantonalnih ministarstava obrazavanja dok, ja mislim, da je preporuka važnija od publike. Ali šta ja uopšte znam, osim da su predstavu pogledali 6000 mladih koji nakon predstave izlaze sa dialogom o predstavi, a ja onako simbolično pravim naklon vrijednoj, osvještenoj ekipi timu koja autentično i kreativno iznosi predstavu Indira Đeldum, Jasmina Mahmutagić/Lejla Sarvan, Mirza Mrgan i Adis Omerović, na čelu sa odličnom redateljicom Mirelom Trepanić.