Jedan on najboljih bosanskohercegovačkih komentatora Sabahudin Topalbećirović, nakon oštrih kritika od strane pojedinih javnih radnika, oglasio se otvorenim pismom koje prenosimo u cjelini:
“Poštovani prijatelji, dragi navijači Bosne i Hercegovine, zamolio bih vas da ovo pročitate…
Nisam se nikada volio hvaliti, stavljati u prvi plan, to je nekako samo po sebi dolazilo radi ljudi, navijača kojima se očito sviđa moj rad itd. Skratiću… Moram reći, a nikada to ne bih rekao, ove utakmice i ovo slavlje ste vidjeli najviše zahvajući mojoj srčanosti i FACE TV. Ja sam pratio mladiće, predložio Senadu Hadžifejzoviću – a on je novinarski rekao, ganjaj to. Rekao sam mu da osjećam medalju pa možda i zlatnu.
1000 sam puta nazvao FIBU, poslao na stotine mailova, jako mi je pomogla cura iz Košarkaškog saveza Alma. Ne znam šta nisam uradio da bismo svi ovo gledali, doživjeli. Popio sam na desetine tableta, spuštao se na najniži nivo, moljakao i dobio. Pobjedili smo… Rad i upornost se isplati. 95 posto vas me je podržalo da me je nekad stid kakve sam poruke dobijao. Plakao sam iskreno.
Na aerodromu su me zamolili da da ja to radim, momci su bili oduševljeni, grlili me, zahvaljivali se. Ispred Vječne vatre sam sa Amelom Ćurićem vodio program, galamio, derao se, navijao… Košarkaši su me tjerali da ja govorim , da ih najavljujem. Nisam se ja ni gurao, niti želio. Svako ko me poznaje zna za tako nešto. I onda jutros pojedinci, i to radnici državnih službi, izvjesna Sanja Škuletić Malagić, koja radi kao potparolol Ministarstva sigurnosti, bivša novinarka, napisala je na svom proflu o meni sve najgore, da se gnuša itd. Nadovezao se potparol Federalnog ministarstva Zlatan Perišić i još par novinara, kao što je Borka Rudić. Smetalo im je što sam iz Sarajeva a meni ne smeta što su oni, odakle već jesu. Meni ne smeta Sikiraš sa Pala niti momci iz Viteza, Kotor Varoši, Mostara.. Ja nemam te komplekse, na njihovu žalost. Ja Bosnom i Hercegovinom putujem.
Ja sam 1997. godine na ulice Sarajeva “istjerao” 100 000 ljudi nakon košarkaške pobjede nad Hrvatskom. Mnogi se od njih još nisu ni doselili u ovaj grad. Sinoć je bilo više ljudi nego na dočeku fudbalske reprezentacije, hm… možda zato što je Baho pozvao raju. Možda. Ne znate vi šta su emocije i šta je ljubav. I niikada nećete znati. Ovo je moje posljednje očitovanje u vezi sa ovakvim osobama, to obećavam, ali mi je žao jer moja djeca to čitaju. Sram vas bilo. Vama svima ostalim, hiljadama zemljaka svih generacija različitih profila i zanimanja, koji ste mi čestitali i zajedno sa mnom uživali u nestvarnom uspjehu naših dječaka, još jedno veliko hvala na hiljadama poruka i svemu ostalom. Hvala Ivici Osimu, Sergeju Barbarezu, Husrefu Musemiću, Samiru Avdiću, Damiru Mršiću, Elviru Boliću, mojim prijateljima iz Amerike, Njemačke i Kanade, novinarima iz Zagreba, Splita, Beograda i svim medijima u BiH koji su ovo što se događalo doživjeli kao naš zajednički uspjeh. I samo jedno za kraj, IDEMO DALJE…” – navodi se u otvorenom pismu Sabahudina Bahe Topalbećirovića.
Maid Đelilović / e-turneja.com / sport24.ba