Kažu da ako nekog voliš da bi za tu osobu uradio sve,pa čak i to da je pustiš da bude s drugim,jer ako je ona sretna sretan si i ti.
Istina je,volio sam je više od života,i dalje je volim istim žarom,iako se ne viđamo skoro nikako, osim u prolazu u našem gradu kad je vidim s njim onako sretnu i nasmijanu, zagrljenu i lijepu poput anđela.
Ne čujemo se nikako, ali kad pogledam njezinu sliku srce zaigra od meraka jer i dalje ma koliko zvučalo glupo volim je…
Kažu mi zaboravi je više, što ima toliko posebno u vezi nje da nakon toliko vremena ti je i dalje voliš kao da ste se juče smijali, držali za ruke, bili sretni.
A ja im odgovaram prijatelji ,drugovi, jarani to je ona ljubav koja se desi jednom u 1000 godina,ljubav za koju sam bio spreman ostaviti sve,to je ljubav koju ako nisi doživio ne možeš ni zamisliti kakv je to prelijep osjećaj kad je držiš u zagrljaju,kao da imaš cjeli svjet na grudima,niko drugi nije bitan postojite samo ti i ona.
Ne boli više,kao što je boljelo kad si rekla: mislim da je bolje da prekinemo i da pođemo svako svojim putem,mislim da je to bolje za oboje.
Tad sam bio bjesan na tebe,nakon svega što smo prošli,to reci nisi smjela nikako,a rekla si i ubila si me.
Tad sam zaboravio kakv je osjećaj smijati se,nisam izlazio danima gledao sam naše slike, slušao našu pjesmu, i pustio po koju suzu, znam muškarci ne plaču, ali ja sam plakao kao godina jer sam mislio i dalje mislim da si ti jedina za mene, da smo se sreli u ono vreme na našem mjestu s razlogom.
Dani su prolazili, evo i mjeseci su prošli, sad sam dobro, nasmijem se ponekad ali nije to osmjeh koji je bio prije tebe,uništila si jedan život,osudila si moje srce na tugu,ali i dalje te volim, i voljet ću te dok ono kuca….