Priča se ne događa ni u kakvom filmu, i svaka sličnost sa stvarnim događajima i likovima je – namjerna. Zapravo bi se ovaj primjer trebao naći u udžbenicima novinarstva, u poglavlju: “Šta je vijest?”. Prava vijest, uče studenti, nije “kada pas ujede čovjeka, već kada čovjek ujede psa”. A, u Tešnju je “čovjek ujeo psa”: ljekar je dao pacijentu 100 maraka! Nije uzeo! Dao! Svojih 100 maraka! I, čujemo iz više izvora, nije mu to prvi put. A, to nije “obican” doktor. On je direktor Opće bolnice Tesanj. Rifat Sejdinovic mu je ime.
Kada je doktor Sejdinović otišao u selo Vukovo na kućnu intervenciju kod Ismete Bašo (58) i njenog dvadesetdvogodisnjeg sina Ibrahima, i kada je vidio kako teško žive – brzo je iz džepa izvadio 100 KM i ostavio im na stolu. Kasnije im je poslao i hrane, ali Ismeta i Ibrahim Bašo mogu primiti samo male količine hrane koja se brzo ne kvari, jer u trošnoj kući nemaju frižidera.
Doktor Sejdinovic kaže “da nije napravio ništa neuobicajeno niti senzacionalno, i da ne želi da zbog ovog slučaja izađe u novinama”. Ali, ova priča nije “izašla u novinama” zbog Rifata Sejdinovica, već zbog pojedinih ljekara, policajaca, profesora, sudija, tuzilaca, raznih predsjednika, premijera, ministara… Oni treba ovo da pročitaju. Ne moraju davati, ali ne smiju ni uzimati!
