Svjedoci smo jedne ogromne nepismenosti na društvenim mrežama, no to sve se na neki način može i zanemariti u slučaju kada se pojedini vade na greške u tipkanju, ili prisustvu jednog od mnogobrojnih virusa. Naravno da to može biti i istina, o tome nemam šta pričati jer se i meni lično znalo desiti da pogriješim, ali kada vidim, ili me neko od prijatelja ispravi, vrlo rado editujem.
No, sve je više dignutih noseva na ovom svijetu, toliko dignutih da se prave da do njih ne dopire smrad nepismenosti koju su upravo ti nosevi ostavili iza sebe.
Razumijem kada vidim da se dijete koje još pohađa osmogodinšju školu našlo u neprilici da nešto ”nezna” ili ne zna, ali kada vidim da se to nekoliko puta dešava osobi koja je nedavno objavila sliku sa diplomom završenog fakulteta dođe mi da plačem, pa se često i zapitam gdje ja to živim?!
Mnogi će reći da je ovo na neki način i glupa tema za kolumnu, no ja ne mislim tako. Otkud uopšte nekome pravo da pismenost svrstava u drugi, treći ili četvrti plan? Po mom mišljenju to je nešto što svima treba biti na prvom mjestu, jer budimo realni – ako mi ne znamo svoj jezik i svoju gramatiku kako možemo uopšte početi učiti tuđi jezik, kako možemo napredovati, kako možemo steći povjerenje i pažnju ljudi oko sebe?
Nikako!
I ne, ne želim da spominjem samo nepismenost na društvenim mrežama, jer je mnogo gora ona koju čujemo na malim ekranima.
Sva se naježim kada čujem voditelja/icu u poznatom talk show programu kako pravi banalne greške koje i moj brat sedmog razreda primijeti. Hajde, ove estradne ličnosti na neki način i razumijem, jer to su većinom ljudi sa završenih osam razreda, ili eventualno srednjom školom, uostalom njihov posao je da pjevaju, odnosno – zabavljaju publiku, ne da ‘prosipaju priče’ pred malim ekranima.
Ali vjerujem da jedna ličnost, koja je već igrom slučaja ili truda dobila posao na poznatoj televiziji, ili eventualno samo poziv da gostuje u nekoj od popularnih emisija mora povesti računa o tome kako će se izražavati, jer to nije više ni ulica, ni krug porodice, to je studio u kojem se odvija razgovor koji pri tome sluša cijela država.
Nebitno da li je u pitanju predsjednik države, ili čovjek koji već duže vrijeme sa diplomom u ruci traži posao, ogromnu pomoć u svemu tome igra i ta pismenost! Pretpostavljam da su se sada mnogi od vas i upitali zašto sam je oslovila baš tako – ”ta pismenost”, ali to je već posljedica ljutnje i razočarenja u naše škole.
Eh kad sam već spomenula i škole, moram da dodam i činjenicu da me već polako počinju nervirati ovi naši ”građani prvog reda”, odnosno ovi koji mjesto gdje studiraju smatraju bitnim da prozivaju ostale provincijalce i nazivaju ih slabijima.
Otkud im pravo? Po čemu su to njihove škole bolje od škole u nekom drugom manjem gradu? Jer, bez obzira ljudi moji gdje završili i taj fakultet, živimo u državi gdje je za sve potrebna tzv. ”štela”.
Prema tome, smatram da jedna diploma nije dovoljna da bi se dokazalo koliko je neko pametan ili pismen. Mnogo toga o jednom čovjeku govori način izražavanja i sastavljanje rečenice!
PIŠE: ELMA DAUTOVIĆ/ E-TURNEJA.COM
