Prolazi još jedna besana noć. Šum kiše uspavao bi i one sa kroničnim problemima u spavanju, a ja ništa. Da me makar muče slatke brige zaljubljenih. Ma kakvi! Neće san na oči, pa to ti je. Brige? Tko ih nema? A ljudi opet spavaju! Nikakva objašnjenja za cjelonoćna bdijenja. Da makar ne svraćam do frižidera! Uza sve, osjećam i grižnju savjesti, što zbog ispražnjenih tanjura, što zbog nevjerovanja drugima kad su govorili da ih muči nesanica.
Koliko puta su mi noći bile prekratke, a ova nikako da prođe. I što je najgore, sve češće se repriziraju. Znam, događaju se ovakve noći svima, ali ako su prečeste, postaju mora.
Ma što li ja to neću sebi da priznam da moje nespavanje uzrokuje strah. Strah od sutrašnjice. Pred očima mi plakati s likovima u skupim odjelima i uredne frizure. Izvještačen osmijeh se podrazumijeva. Poruke ne čujem niti vidim da su napisane . Nije ni važno, ionako su sve iste… Obećanja, obećanja… «Obećanje, ludom radovanje».
Počinje predizborni cirkus, a aktere, sve nas hvata kolektivno ludilo. Nekog od brige za svoju poziciju, a ostale kako ostati bistre glave i ne dozvoliti dalje «ispiranje» mozga. Priznajem, naivan kakav već jesam, ne snalazim se u svemu ovome.
Prije par dana dolazili nam prijatelji, Bosanci koji žive u jednoj nordijskoj zemlji. Obrazovani ljudi, nisu otišli «trbuhom za kruhom»nego da se sklone iz kaosa koji je vladao na ovim prostorima. Djeca im gore završila škole, svi rade, znaju puno toga… Jedino o političarima te zemlje nemaju pojma, ne znam znaju li ime ijednog političara. Kažu da to gore nikoga ne zanima i da im nije važno. Za naše političare normalno znaju, a kako i ne bi kad se eksponiraju kao kakve estradne zvijezde. Vole ti ljudi Bosnu, ne manje od mene, ali se ne namjeravaju vratiti. Ne spominju čist zrak, nezagađene vode i plavo nebo, jedino čime se mi možemo pohvaliti. Nedostaju im ljudi, kažu. Kažu još, nigdje ljudi s ovoliko duše… Priznaju, hvata ih ponekad nostalgija, ali nađoše joj lijeka. Nekoliko puta godišnje avionom ili svojim skupim, udobnim automobilom, dođu i posjete dragu im zemljicu i prijatelje. Ne hvale se onim što imaju, ostali prizemljeni, ali na njima se vidi da dobro žive. Napune baterije i vraćaju se na sjever, u zemlju normalnog življenja.
Puno je takvih, sve više ih je koji se nikada neće vratiti živjeti ovdje. I ja se zateknem da im zavidim, a nisam nikad nikome zavidio. Zavidim što su imali hrabrosti uraditi ono što ja još uvijek nemam. A tko zna možda je i prikupim.
Koliko li me samo besanih noći čeka do tada?
Izvor:Senzacija.ba /e-turneja.com
