Jednog dana dok sam šetala jednom od najpoznatijih ulica u mome gradu, ugledala sam neke plakate za audicije muzičkih takmičenja. Istog momenta, kroz glavu mi je prošlo hiljadu pitanja, ali naravno svakom pitanju je nedostajalo samo jedno.. Odgovor!
Iako pomalo zbunjujuće, pretpostavljam da je to na neki način danas i normalna stvar, jer nikome vjerovatno nije jasno kako u ovako relativno maloj državi ima mjesta za toliki broj nerješivih problema, a u svim tim silnim problemima toliko pitanja, a nijednog dovoljno jasnog odgovora.
Složit ćete se sa mnom da je to skoro pa tužno, ništa drugo no sjest i plakat. Ali čemu? Kome? Koga je briga za tuđe probleme, ko se još hajmo reći ‘zamara’ pružajući ljubav drugima?
Namjerno sam upotrijebila tu za mene tešku, pomalo i smiješnu riječ. Ne shvatam kako umor može nadvladati ljubav, kakva je to stepenica prema uspjehu?! Najlakše se vaditi na umor, na nesposobnost, na pretrpanost, a nešto najteže je otvoriti dušu voljenoj osobi.. No, to je već tema za neku drugu kolumnu.
Ono što je mene dovelo na hiljadu pitanja, onih bez odgovora kao što sam već navela na početku, je naivnost koja se još uvijek nalazi kod umornog naroda. Eh, ovaj put sam sigurno na pravo mjesto stavila umor, jer vjerovatno ne postoji umorniji narod nego naš, narod koji je toliko propatio, koji je toliko toga preživio..
Taj isti narod, jedinu utjehu vidi u gledanju i posmatranju nečeg boljeg, zabavnijeg, sretnijeg, pa makar to bilo i na televiziji. Ali i razumijem ih, mada znam da osmijeh koji se tada pojavi na licu i nije osmijeh, nego grč. Više predstavlja samo lažno sakupljanje bora, nego sreću, ali zašto narodu oduzimati i to? Neka ih, neka gledaju.
Jedni od glavnih aktora pojavljivanja tzv. grčeva, su mnogobrojna muzička takmičenja, kako u našoj državi tako i šire, ali ja ću se sada okrenuti samo na našu malu, napaćenu državu. Upravo ovdje, u toj istoj državi, taj isti narod kritikuje tu vrstu takmičenja.
Ja neću reći da je to bez razloga, kada znam da nije, ima svugdje one ‘štele’ pa tako i tu, teško je postići nešto vrijedno aplauza bez već spomenute. Opet, svi se nekako nadaju, očekuju nemoguće, očekuju da će ih neko primijetiti pored ”direktorovog rođaka” koji je relativno dobar, ali opet nije kao pojedinci.
Znate svi o čemu ja pišem ovdje, jasna vam je cijela situacija, ali se i dalje prijavljujete? To je ono što mi je neshvatljivo, umjesto da talenat pokazuje negdje drugo, negdje gdje se zna cijeniti, narod uglavnom ide tamo gdje jučer nije ni pomislio. Ondje gdje su pristizale najveće psovke izazvane ogromnom ljutnjom zbog učinjene nepravde. Ondje gdje je dokazano da neće pobijediti najbolji..
Mnogo je takvih emisija, bilo, i bit će. Ali narod ne odustaje, to nikad. Možda je to zapravo i vrlina, kompliment, jer strpljenje je hajmo reći majka uspjeha, možda se nekad stvar okrene, možda kolo zaigraju najbolji, možda crne ogromne fotelje postanu bijele i male, nemoćne zbog svega što su nanijele, možda se i narod opameti.. Možda.
Još jedan dokaz da u ovoj državi nitša nije sigurno, znam da to nije slućaj samo naše države, nego i mnogih ostalih, ali i inače života. Danas te ima, a sutra te nema.. Zašto onda ne iskoristimo vrijeme dok nas ima, pa uradimo nešto pametno, nešto vrijedno aplauza?
Pa i mravi rade, pa uživaju, tako i ljudi. Napatimo se, ali uspijemo. Uspijemo naći smisao svemu, iako pojedinci smisao vide samo u reklami, pa makar i negativnoj.
Mnogima je stvar ponosa gomila dislajkova na društvenim mrežama, gomila negativnih komentara, a zašto? Pa postaju popularni, čut će se za njih.. Žalosno!
PIŠE : ELMA DAUTOVIĆ
