Kada se osvrnem nazad, u našoj državi vidim samo ružne stvari. Od krađe naših ‘divnih, krasnih, najboljih’ političara, pa sve do tuge, jadi, i žalosti jadnog naroda upravo zbog ekonomske krize, te raznih bolesti koje se lijepe na nesreću kao muhe na … Neću dovršiti rečenicu, ne bih da budem nekulturna kao pojedini političari koji su na svoje položaje došli zahvaljujući novcu i prezimenu, iako trunke škole ni kulture nemaju, pa svoje prostakluke iznose bilo da su ispred kamera, ili u svojim ogromnim crnim foteljama, ali vjerujem da svi znate na šta sam mislila.
Od protesta, pa do poplava, od ujedinjenosti pa do raspada, od ljubavi pa do mržnje, skoro svemu je uzrokovao isti cilj – cilj prema novcu. I kako onda, pored svega toga da imamo samo riječi hvale o našoj državi, koja je inače lijepa, ma nije ustvari ni lijepa, ona je naprosto prelijepa. Toliko mnogo prirodnih ljepota, toliko mnogo obilježja kvare samo oni – POLITIČARI!
Kako onda da ih ne mrzimo? Samo se smijenjuju, ali i to rijetko, jer narod koliko god da kuka zbog nezadovoljstva, toliko glasa uvijek za istog, onog koji je doveo ovu državu u krizu, onog ko je izazvao da sa mnogih lica sklizne suza, no ne jedna, ili dvije, nego more suza, onih bolnih.
Opet, jedina stvar koja je donedavno bila nešto posebno za naše državljane, koja je unosila malo nade i optimizma nam je oteta. Mislim na Eurosong, na kojem smo dugo bili jedini koji nikada nisu ostali u onom polufinalu, na kojem smo odnosili dobra mjesta među prvih deset, pa i same pohvale. I to su nam uzeli, a zbog čega? Zbog nedostatka novca! A gdje je taj novac neću komentarisati, jer ćemo se vratiti na sami početak priče o političarima, a to bi već bilo vrtenje u krug. Bitno je da narod nikako nije glup, pa nakon svega zna šta se dešava zapravo.
Sada, kada su nam uzeli učešće na Eurosong-u, i osmijehe koji su zamijenjeni tugom, pojavili su se oni. Sada se vjerovatno svi pitate na koga tačno mislim, i ko su to oni koji su nakon svega uspjeli vratiti nadu u bolje sutra, nadu u bolji život.
Zmajevi. Reprezentativci. Da, oni su na kraju jedini zbog kojih glasno i ponosno možemo podignuti glavu i derati se iz sveg glasa da smo Bosanci i Hercegovci, zbog kojih pustimo suzu onu najljepšu, radosnicu kada vidimo sreću na njihovim licima zbog još jednog u nizu zabijenih golova.
Neću ja ovdje izdvajati nikoga od njih, neću praviti razliku, neću gledati porijeklo, jer bih opet onda došla na sami početak priče o političarima, a to bi već bilo vrtenje u krug. Ni onaj najbolji od najboljih, ne bi bi bio taj, da mu nije bilo manje dobrih kolega. To je ono što se kaže da jedna lasta ne čini proljeće.
Svi su oni jedno, svi su oni vrijedni jednog velikog aplauza! Ma ne velikog, jednog ogromnog aplauza. Koliko su osmijeha i sreće donijeli u domove, nije poznato, jer to nekako učine svaki put.
I da, onda dođe onih devedeset minuta zaborava, kada nikome od nas nije bitno zašto smo jučer plakali, zašto smo neki dan psovali sve živo, zašto smo prije nekoliko mjeseci bili depresivni, jer bitno je samo jedno – da podržimo naše Zmajeve, da se sa tribina najviše čuje naša pjesma bosanska, da se svi naježe kada vide da iako oni igraju za relativno malu državu, ma kakvi državu, bolje rečeno državicu, ipak imaju onaj najveći broj vjernih navijaća.
Devedeset minuta zaborava – devedeset minuta ljubavi prema državi, i vječna ljubav i zahvala prema njima, našim Zmajevima.
PIŠE : ELMA DAUTOVIĆ