Nekoliko posljednjih godina sve moje slobodno vrijeme pretvorilo se u iščekivanje i nadanje. Nada se čovjek da bi se ipak nešto moglo promijeniti u njegovom jednoličnom životu, priprema se (ispisuje biografiju, piše projekte, dovršava već započete radove), planira (na koji način preživjeti još jedan mjesec bez osobnog dohotka), liježe sa željom da će i on jednog jutra žuriti negdje, buditi se sa strahom da ne zakasni…
Volio bih i ja znati što to znači morati obaviti jutarnje rituale na brzinu, nervirati se što voda za kavu ili čaj nikako da prokuha, okrivljivati gust promet, gunđati zbog nedostatka parking mjesta, na putu do radnog mjesta razbijati glavu jeste li zaključali stan, a fasciklu sa važnim dokumentima ostavili na kiosku…
Oni, kojima je ovo svakodnevica, sigurno će reći da sam lud. A nisam! Morate mi vjerovati na riječ. Da niste sretnik koji radi, željeli biste što i ja.
Može li netko uopće zamisliti (sem onih koji su u sličnoj situaciji) kako se osjeća tridesetogodišnjak s diplomom, u naponu snage i silnom željom da radi, a posla niotkud. Kao da sam naslutio, još za vrijeme studiranja, napisao sam za jedan časopis članak pod naslovom Diploma – suvenir za zid. Srećom, tada nisam znao da ni meni moja neće poslužiti nizašto drugo (doduše, moja nema mjesto ni na zidu).
Puno je natječaja na koje sam se javljao. Optimista po prirodi, nadao sam se. Ali sve je ostalo na tome. Najčešće vam i ne odgovore. I tako četiri godine. Sad su vam sigurno razumnije moje želje za jutarnjom gužvom. Nije da ja ništa ne radim, samo marke niotkud. Mora se živjeti, a od čega? Nedavno u razgovoru s prijateljem kažem kako je sreća da sam u ovoj situaciji ostao normalan, a on mi pogledom dade do znanja da to postaje upitno. Ubaci mi crv sumnje, pa se počinjem i ja pitati.
Nedavno sam bio na razgovoru za posao i opet susreo poznate mi i drage ljude. Izgrlimo se, ispričamo, drago nam što se vidimo, uzajamno se tješimo. Priznali mi to ili ne, svaki put smo sve uplašeniji i beznadniji. Ni iza njih ne stoji nitko, preživljavamo na način koji je poznat samo nama. Iako sve svjesniji da je doći do zaposlenja nemoguća misija, ipak ne odustajemo. Svoje snove i želje pakujemo u koverte, koje očito ne stižu nigdje. Što biva s našim snovima?
Dok naši vršnjaci osnivaju obitelji, neki čak vode i podmladak, mi k’o panjevi Smetamo svima, a i nama počinju smetati svi.
U jednoj svojoj kolumni upitao sam se zašto na aktualnim prosvjedima nema više ljudi, posebno mladih. Sad mi se čini da znam odgovor. U većini je beznađe, ne vjeruju da se išta može promijeniti.
Poznajem dosta ljudi koji su se sa mnom voljeli družiti baš zbog mog optimizma. Osjećam da se mijenjam, a primjećuju to i drugi. Svako prijavljivanje na novi natječaj, za mene postaje trauma. Nadaš se par dana, a onda shvatiš…
I tako četiri godine. Što je puno brate, puno je!
Kako god, na meni je da zalijepim još jednu kovertu, adresiram je i pošaljem, sluteći unaprijed ishod svega. No, ovoga puta ne šaljem snove, već samo poruku «Makar pročitajte»
izvor:Senzacija.ba/e-turneja.com
